Svaki Ujevićev stih danas izvire iz usta Žužula Marinovića kojeg smo tog kišnog dana pronašli u prizemlju obiteljske kuće, u najvećoj privatnoj biblioteci u krajini.
Filozofi i mudri ljudi od pamtivijeka pokušavaju naći definiciju sreće, rečenicu koja bi zadovoljavala pojedinca, društvo i vjeru. Sreća ovisi o nama – tisućama godina unazad ispričao je Aristotel, ali ljudi su u novije vrijeme sreću počeli tražiti ‘izvan sebe’.
Ante Žužul Marinović svoju je sreću, od malih nogu, pronašao u knjigama, u pisanoj riječi koja istinski svjedoči. Riječ je bila i životni putokaz još nekoliko pisaca i pjesnika u malim Grubinama, nadomak Imotskog.
Kako i ne bi kada je svega kada se svega petnaestak kilometara dalje, u Zagvozdu, koji slovi kao glumačka meka, rodilo dijete književnosti u Hrvata, dijete koje nikad nije odraslo, ali je svemu doraslo – Augustin Tin Ujević. Nije stoga čudo kako je i baš i na dnu poznatih imotskih skalina postavljen brončani kip u čast autora koji je bio jedan od najvećih.
Svaki Ujevićev stih danas izvire iz usta Žužula Marinovića kojeg smo tog kišnog dana pronašli u prizemlju obiteljske kuće, u najvećoj privatnoj biblioteci u krajini. U njegovoj kući živjela je Tinova baka, u vrijeme kad je Tin bio mladić ondje se nalazila poznata gostiona ‘Šoman’.
– Otac mi je prenio priču kako je baš ovdje Tin često svraćao jer je pješice išao do Imotskog, bilo je tu susjeda koji su arčili po cijele dane, a dogovor je bio kako će onaj kojem se prvome pripiša, platiti račun za sve popijeno. Tin se složio s tim, ali je vrlo brzo upao u probleme. Tog je dana padala kiša, sa sobom je nosio lumbrelu (Op.a. kišobran) i onda je, kada mu se pripišalo, sve ‘pustio’ u lumbrelu.
Kad je jedan izašao vani i platio to sve, Tin je vidio da je malo procurio kišobran i izašao je vani. Pitali su ga što ne otvara lumbrelu, a on je mudro rekao: ‘Ne, ne. Želim se osvježiti kapima koje je Bog dao!’ – smije se Ante.
Tvrdi i kako je ta lumbrela bila Tinov zaštitni znak jer je zimi, i kada nije padala kiša, nosio lumbrelu pa razbijao svako zaleđeno mjesto po putu.
– Male stvari su ga uveseljavale – tvrdi Ante. Male stvari i njega uveseljavaju, svjedoči to vrijedna zbirka raznih tema – od filozofije, književnosti brojnih autora pa do antologija na brojnim jezicima.
Od malih nogu uz stihove
– Moja biblioteka je za mene i radosni i tužni i ranjivi svijet. Ona je sve moje – priča Žužul kojem je otac bio sklon pisanju.
– Kad bi mom ocu došao prijatelj ili poznanik onda bi on mene stavio u kut i rekao mi da recitiram stihove jer sam ih ja dosta znao napamet. Otac se ponosio mojim pamćenjem. Radio sam to vrlo rado, a dječačke radnje nastavile su se i u daljnjem životu.
Prije točno trideset godina objavio je posljednju knjigu, veseli činjenica kako su trenutno dvije zbirke s više od 120 pjesama u tisku. Fali tek nešto novca da ‘Ne idi za mnom‘ i ‘U što si se sad pretvorio‘ ugledaju svjetlo dana.
– Knjiga nije materija, ona je duhovna. Moja obitelj je bila siromašna, a nećete vjerovati da sam ja prve knjige naručio od prve plaće. Otac se tada silno naljutio, rekao mi je da ja kupujem knjige dok nemamo za obični kruh. I kasnije sam sve davao za knjige, prijatelj i ja smo išli u antikvarijate u Zagrebe. Nosili smo samo dva sendviča sa sobom – nastavlja naš sugovornik. Svako toliko se digne sa stolice, izrecitira Ujevića, prenese pravu emociju.
Kakva je samo emocija tek bila kada je, ekskluzivno, pročitao pjesmu koju je napisao dok je čekao na našu posjetu. ‘Zaron‘ i Ante Žužul Marinović.
- Zaroniti. Roniti u svijetu svom. Tu gdje imaš sve.
Od bešike, tvoje zipke do samog kraja. U svom si moru, u svom zaronu.
Iskuj, isteši, uzori, izvezi, ispleti, otkaj, isperi, ražentaj, pij, opijaj se i ljubi.
Ljubi do svanuća, do ganuća. Neka te stih izmori, i učini sretnim.
IZVOR: Dalmacija News
Svaki Ujevićev stih danas izvire iz usta Žužula Marinovića kojeg smo tog kišnog dana pronašli u prizemlju obiteljske kuće, u najvećoj privatnoj biblioteci u krajini.
Filozofi i mudri ljudi od pamtivijeka pokušavaju naći definiciju sreće, rečenicu koja bi zadovoljavala pojedinca, društvo i vjeru. Sreća ovisi o nama – tisućama godina unazad ispričao je Aristotel, ali ljudi su u novije vrijeme sreću počeli tražiti ‘izvan sebe’.
Ante Žužul Marinović svoju je sreću, od malih nogu, pronašao u knjigama, u pisanoj riječi koja istinski svjedoči. Riječ je bila i životni putokaz još nekoliko pisaca i pjesnika u malim Grubinama, nadomak Imotskog.
Kako i ne bi kada je svega kada se svega petnaestak kilometara dalje, u Zagvozdu, koji slovi kao glumačka meka, rodilo dijete književnosti u Hrvata, dijete koje nikad nije odraslo, ali je svemu doraslo – Augustin Tin Ujević. Nije stoga čudo kako je i baš i na dnu poznatih imotskih skalina postavljen brončani kip u čast autora koji je bio jedan od najvećih.
Svaki Ujevićev stih danas izvire iz usta Žužula Marinovića kojeg smo tog kišnog dana pronašli u prizemlju obiteljske kuće, u najvećoj privatnoj biblioteci u krajini. U njegovoj kući živjela je Tinova baka, u vrijeme kad je Tin bio mladić ondje se nalazila poznata gostiona ‘Šoman’.
– Otac mi je prenio priču kako je baš ovdje Tin često svraćao jer je pješice išao do Imotskog, bilo je tu susjeda koji su arčili po cijele dane, a dogovor je bio kako će onaj kojem se prvome pripiša, platiti račun za sve popijeno. Tin se složio s tim, ali je vrlo brzo upao u probleme. Tog je dana padala kiša, sa sobom je nosio lumbrelu (Op.a. kišobran) i onda je, kada mu se pripišalo, sve ‘pustio’ u lumbrelu.
Kad je jedan izašao vani i platio to sve, Tin je vidio da je malo procurio kišobran i izašao je vani. Pitali su ga što ne otvara lumbrelu, a on je mudro rekao: ‘Ne, ne. Želim se osvježiti kapima koje je Bog dao!’ – smije se Ante.
Tvrdi i kako je ta lumbrela bila Tinov zaštitni znak jer je zimi, i kada nije padala kiša, nosio lumbrelu pa razbijao svako zaleđeno mjesto po putu.
– Male stvari su ga uveseljavale – tvrdi Ante. Male stvari i njega uveseljavaju, svjedoči to vrijedna zbirka raznih tema – od filozofije, književnosti brojnih autora pa do antologija na brojnim jezicima.
Od malih nogu uz stihove
– Moja biblioteka je za mene i radosni i tužni i ranjivi svijet. Ona je sve moje – priča Žužul kojem je otac bio sklon pisanju.
– Kad bi mom ocu došao prijatelj ili poznanik onda bi on mene stavio u kut i rekao mi da recitiram stihove jer sam ih ja dosta znao napamet. Otac se ponosio mojim pamćenjem. Radio sam to vrlo rado, a dječačke radnje nastavile su se i u daljnjem životu.
Prije točno trideset godina objavio je posljednju knjigu, veseli činjenica kako su trenutno dvije zbirke s više od 120 pjesama u tisku. Fali tek nešto novca da ‘Ne idi za mnom‘ i ‘U što si se sad pretvorio‘ ugledaju svjetlo dana.
– Knjiga nije materija, ona je duhovna. Moja obitelj je bila siromašna, a nećete vjerovati da sam ja prve knjige naručio od prve plaće. Otac se tada silno naljutio, rekao mi je da ja kupujem knjige dok nemamo za obični kruh. I kasnije sam sve davao za knjige, prijatelj i ja smo išli u antikvarijate u Zagrebe. Nosili smo samo dva sendviča sa sobom – nastavlja naš sugovornik. Svako toliko se digne sa stolice, izrecitira Ujevića, prenese pravu emociju.
Kakva je samo emocija tek bila kada je, ekskluzivno, pročitao pjesmu koju je napisao dok je čekao na našu posjetu. ‘Zaron‘ i Ante Žužul Marinović.
- Zaroniti. Roniti u svijetu svom. Tu gdje imaš sve.
Od bešike, tvoje zipke do samog kraja. U svom si moru, u svom zaronu.
Iskuj, isteši, uzori, izvezi, ispleti, otkaj, isperi, ražentaj, pij, opijaj se i ljubi.
Ljubi do svanuća, do ganuća. Neka te stih izmori, i učini sretnim.
IZVOR: Dalmacija News