U ovim tmurnim i teškim vremenima kada svijet, a i naša Hrvatska grca u raljama korone, s razlogom treba isticati svijetle točke, predane ljude i njihove plemenite primjere.
Svakako da naklon sviju nas mora ići prema junacima splitskih Križina i Firula, zagrebačke Dubrave i Rebra, pa onda prema ekipama svih bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova od Vukovara do Dubrovnika. Tamošnji medicinski djelatnici, doktori, medicinske sestre, vozači, pa sve do spremačica zaslužuju respekt, ali i otvaranje “blagajne” Ministarstva zdravstva da im se na taj način materijalno zahvali.
I Imotska krajina ima svoju ekipu samozatajnih ljudi koji od kraja veljače pa sve do ovih dana i još tko zna koliko rade “lavovski” posao. Riječ je o stručnjacima i volonterima iz ispostave Službe za epidemiologiju županijskog Nastavnog zavodu za javno zdravstvo. Ono što su oni napravili, koliko su i uz svoje profesionalne obveze dali za pacijente diljem Imotske krajine, zaslužuje respekt.
– Ma dajte, molim vas, nemojte ništa pisati. Sve što smo radili i što radimo smatramo obvezom i našom dužnošću, a u ovim kriznim vremenima i još većom ljubavlju za pomoći našim ljudima – tim riječima dočekao nas je dr. Joško Maras, jedini imotski epidemiolog, kada smo mu najavili posjet radi priče o njihovu predanom radu.
– Pristat ću na razgovor, ali odmah na početku, molim vas, spomenite imena moje vrijedne ekipe. To su naša inženjerka Tina Maršić, sanitarna tehničarka Ljliljana Mustapić, vozač Marko Topić, domar Marko Đuzel, dr. Katica Vučemilović, socijalna radnica Dragana Klapirić, dr. Iva Ujević, kolegica iz Makarske, inženjerka Mara Mustapić, pa medicinska sestra Martina Kukulj, arhivarka Renata Tolić, pa volonterke Goga Ljubičić i Mira Rebić – kazao je dr. Maras.
A mi htjedosmo napisati nešto o njemu, čovjeku koji nije imao praktički sat odmora, da ne govorimo dana ili tjedna već punih 11 mjeseci. Od onoga dana kada je COVID-19 iz Italije preko Imoćana koji su bili na hodočašću banuo u Imotsku krajinu.
Čovjeku koji je 24 sata svaki dan bio na raspolaganju pacijentima, 24 sata zapisivajući i evidentirajući kontakte zaraženih, stručnjaku koji je uzimao briseve, koordinirao rad svoje službe, trčao na sjednice lokalnog Stožera. Ni sveca ni petka…
– To je dužnost. Nije ovo patetika kada kažem, već zaista mislim da smo svi dužni sada kada je najteže dati svoj maksimum. Gledam svoje kolege po bolnicama, gledam medicinske sestre kako padaju s nogu.
Hvala Bogu, ovdje u našoj maloj sredini toga nema, no bilo je i trenutaka kada ste morali obrađivati cijele obitelji, trčati s kraja na kraj Imotske krajine. Od kraja veljače kada je počelo s jednom obitelji iz Runovića, koja je došla iz Italije. Od tada do današnjih dana mi smo neprestano na nogama – istaknuo je naš sugovornik, pa dodao:
– Prvi dio one proljetne izolacije relativno je dobro prošlo. Ljudi su se nekako više čuvali. Onda 1. travnja i prvi bolesnik zaražen COVID-om 19 u krajini. I do kraja svibnja još nekoliko. S tim bi prvi dio korona-priče bio zaključen.
Onda je došlo ljeto i kolovoz. Dr. Maras upozoravao je, što smo i prenosili, na mogućnost širenja zaraze, ali dolaskom većeg broja ljudi u Imotsku krajinu sredinom kolovoza dogodilo se i ovo što imamo danas.
– To vam je lanac koji se samo okreće. Najteže mi je bilo kada smo osvanuli na televiziji kao najveće žarište u Hrvatskoj. Velika je sreća da smo počeli s testiranjem u Imotskom. Puno nam je to pomoglo.
Hvala kolegici Mustapić iz Makarske baš zbog tih testova. Kada se samo sjetim trke i potrage za kontaktima oboljelih. Moraš ih konzultirati, pitati, pa onda trči, piši OIB-e, detalje… Subotom cijeli dan, pa i nedjeljom. No, to nije važno, važno je da ovo krene prema boljem.
Upozoravao sam moje sumještane, posebno mlađe, da se pripaze, preko vaših i naših novina također. Moglo se, to tvrdim i danas, s mjerama ići prije i oštrije, no što je tu je. Moramo se boriti. I, molim vas, još jednom istaknite da je cijela moja ekipa Nastavnog zavoda iz Imotskog zaslužna da ipak sve ovo držimo pod kontrolom – zaključio je dr. Maras.
