‘Ostajemo dok ne popravimo sve krovove u Križu Hrastovačkom‘: majstori Imotske krajine pomažu stradalom području

Imotska krajina, baš kao i cijela Hrvatska, digla se u jednom trenu na noge, nakon katastrofalnog potresa u Petrinji i njezinoj okolici.

Sa svih, ali baš sa svih strana Imotske krajine pristižu donacije za stanovništvo opustošenih područja Banovine. Pomoć se prikuplja i šalje tamo od zapada od Biorina, Ciste Provo, preko Studenaca, Prološca, Lokvičića, Imotskog, Vinjana, Runovića, Lovreća, Zmijavaca, Podbablja, Zagvozda, odasvuda.

Imoćani iz inozemstva šalju pakete hrane i higijenskih potrepština, imotski svećenici u njemačkim misijama organiziraju velike akcije prikupljana eura za stradala područja.

I baš u tom silnom moru srca, ljubavi prema bližnjima, naprosto je teško izdvojiti nekoga, ili nešto što bi bilo, hajdemo kazati, izvan ovoga što smo nabrojili. Jer svaka i najmanja donacija darovana srcem silno je vrijedna. Nemjerljivo. Pa ipak, izdvojili smo jednu neobičnu gestu devetorice Imoćana koji su onako u pet minuta dogovorili pomoć Petrinji te svojom reakcijom oduševili tamošnje napaćeno stanovništvo.

BRZO PO ALAT

– Mi vam imamo svoju grupu na WhatsAppu. A mi smo majstori svoga zanata, krovopokrivači. I to vrsni, nadaleko poznati.

A sada je taj posao i najtraženiji u porušenoj Petrinji i njezinoj okolici. Napišem ja odmah nakon potresa u grupu mojim suradnicima, majstorima da se organiziramo i ono najkonkretnije, uzmemo alat u automobile i krenemo tamo put Petrinje ljudima popraviti krovove. Jer zima je, kiša, a vidimo da mnogi, posebno na selima gdje imaju stoku, ni pod koju cijenu neće da napuste svoja ognjišta – veli nam Ivan Topić Nota, poznati krovopokrivač iz Vinjana Donjih kod Imotskog.

– I što bi dalje? – priupitasmo Notu.

– A što će biti!? Javili mi se prijatelji majstori iz Runovića, ja pokupio svoje. Prekinuli sve ugovorene poslove. Skupio sam devetoricu i evo krećemo u Petrinju, konkretnije u Križ Hrastovački, tamo gdje je bio i epicentar potresa. Kako mi je sestra gore udana i živi, znam detalje, a to je da dvadesetak mještana neće napustiti svoje domove, iako su im krovišta razrušena. I kažem ja svojim prijateljima: “Hajdemo popraviti krovove makar da ljudima ne kapi na glavu, to je sada najvažnije.”

Nije trebalo dugo čekati, u dva, tri sata smo se okupili. Moji prijatelji iz Runovića neće u novinama imena, neće da se ističu, jer ne idu zbog reklame, kao ni itko od nas, svi idemo iz potrebe pomoći ljudima. Moj sin Mile, kojega ubrzo čeka obrana završne radnje na arheologiji, pa budući mi zet Zdravko Kordić, moj majstor Marko Buljan, pa Iko iz Runovića i još četvorica, prve dane Nove godine obilježit ćemo s ljudima iz Križa Hrastovačkog radeći na popravku njihovih krovova – veli nam Ivan Topić Nota.

STIGLO JOŠ IMOĆANA

I vidjeli smo na samom odlasku ispred Notine kuće kako se u kombi i u prtljažnike automobila ukrcavaju alat, brokve, pile, čekići i ostali potreban alat. I nije samo bio alat. Nosi humana devetka i malo brdo suhe hrane i higijenskih potrepština tamošnjim ljudima. Spavat će u šatoru, nose vreće za spavanje, ne znaju gdje će se smjestiti i kako će sve biti.

No, to njima nije važno. Srce ih zove da idu najkonkretnije, najneposrednije pomoći nepoznatim ljudima u nevolji. Nakon što smo ih ispratili, sutradan smo dobili i potvrdu njihove humanosti, fotografije s radova na krovištima.

Rasporedili se imotski humanitarci po krovovima Križa Hrastovačkog i popravljaju ljudima krovove. Istina, za prvu ruku kako bi mogli skloniti glavu od kiše i hladnog vremena. I ono zanimljivo. Javili su nam kako ostaju dokle bude potrebno, dok ne poprave sve krovove koji se mogu popraviti u tom selu.

– Stekli smo ovdje velike prijatelje. Samo u jedan dan sanirali smo i popravili četiri krovišta na kućama, idući dan je daljnjih pet na redu. Došla nam je i pomoć u ljudstvu. Sada imamo ovdje čak 14 Imoćana. Doznali da radimo pa sami došli. Za doček Nove ispekli s domaćim ljudima ispekli smo gudicu, spavamo u šatoru, divota jedna. A ovdje su ljudi puni srca. I oni i mi dobili smo tako nove prijatelje. A što ti je najvažnije u nevolji nego kada imaš nekoga da ti sigurno drži leđa, javlja nam Ivan Topić Nota.