Kako piše Slobodna Dalmacija, još jedno “Zlatno pero” Slobodne Dalmacije potrošilo je svu tintu. Životnu. Umro je Ilija Maršić. Posljednju stranicu zatvorio je u 81. godini.
Ilija Maršić rođen je u Prološcu Donjem 20. srpnja 1941. godine. Poslije završene učiteljske škole radio je s pučkoškolcima rodnoga kraja, ali je od učiteljevanja s puno više strasti pisao novinske članke. To ga je 1. srpnja 1971. godine dovelo u redakciju Slobodne Dalmacije u Splitu u kojoj je ostao sve do odlaska u mirovinu posljednjeg dana veljače 2005. godine.
Ilija je u Slobodnoj ostavio duboke i neizbrisive tragove kao član ekipe koja je sadržajno i tiražno ovom regionalnom dnevnom listu pribavila atribute pred kojim su se klanjali na tadašnjoj jugoslavenskoj novinarskoj sceni. U Kulinoj ekipi, za one koji ne znaju ekipi glavnog urednika Joška Kulušića, Ilija Maršić bio je zamjenik glavnog urednika. U toj ulozi najvrijednija i prije i poslije Ilije nikada dostignuta bila je organizacija dopisničke mreže.
Bilo je to u ona vremena analogne tehnologije, kada su telefonski priključci bili rijetkost, a o mobitelu se još ni maštalo nije. U takvim okolnostima Ilija Maršić uspostavio je sustav dopisničke mreže da su na uredničke stolove ekspresnom brzinom, najbrže koliko je u to vrijeme bilo moguće, svakodnevno stizale vijesti iz svih krajeva Dalmacije, ali i svih većih gradova Hrvatske kao i glavnih gradova republika bivše države.
Ilija Maršić nije spadao u novinare tipa Miljenka Smoje ili Momčila Popadića, ali je u posttitovsko vrijeme demokratskog otvaranja bio među prvima koji je prepoznavao i na novinskim stranicama žigosao društvene anomalije ne libeći se navoditi imena do tada nedodirljivih pripadnika “crvene buržoazije”. To je Iliji Maršiću donijelo na tucete otvorenih neprijatelja i mrzitelja, ali, bogme, još više obožavatelja i “Zlatno pero” Hrvatskog novinarskog društva.
S veseljem i ushitom Ilija Maršić dočekao je demokratske promjene i stvaranje samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske. S jednakim zadovoljstvom prihvatio je promjenu političkog sustava, ali i novo tituliranje dotadašnjeg društvenog vlasništva. Pa je u tom kontekstu bio među organizatorima privatizacije Slobodne Dalmacije koja je postala većinsko vlasništvo njenih zaposlenika. Sve dok tadašnja politika 1993. godine nije odlučila drukčije. Unatoč štrajku kojemu je Maršić bio na čelu radnici su ekspresno i nezakonito razvlašteni, a Slobodna Dalmacija gurnuta je u portfelj odabranika tadašnje državne vrhuške. Iako su kasnije radnici Slobodne djelomično i obeštećeni Ilija Maršić nije se ničemu u novinarstvu više znao i mogao radovati.
Znao je da svoju najdražu životnu nišu ima u obitelji kojoj se posvetio bez ostatka i s kojom je, naročito od umirovljenja, proveo sigurno najljepše godine svoga života. Njegov glavni oslonac, granitne čvrstine, je njegova životna odabranica Danica. Koja mu je rodila Ozrena, a ovaj mu je sa svojom životnom odabranicom donio na svijet najdraže stvorenje, unuka Franu.
Iz Splita s kojim je bio srastao kao tu rođeni, Ilija se s Danicom otisnuo u Hodilje. Tu su, posvećeni jedno drugome, Ilija i Danica iščekivali susrete s potomcima. S jednakom strasti koja ga je krasila u novinarstvu Ilija se prebacio na kaić svakodnevno s užitkom panulavajući u vodama malostonskog zaljeva. Gdje mu je za puno zadovoljstvo povremeno trebalo još samo malo raštike skuhane s mladom kozletinom. Nije, na žalost, izbjegao zlokobnu bolest. S kojom se znao nositi sve do svojih posljednjih dana. A onda je Ilija zatvorio svoju životnu knjigu i otisnuo se u onostrana prostranstva gdje ga s nestrpljenjem čeka ekipe predvođena Kulom znajući da će njihova novina biti neusporedivo kvalitetnija čim Ilija uspostavi svoju dopisničku mrežu.
IZVOR/FOTO: Slobodnadalmacija.hr
