Rođena Imoćanka Gordana Radić, spisateljica, umirovljena profesorica, autorica nekoliko knjiga, te poznata čuvarica baštinskog naslijeđa Imotske krajine napisala je zanimljiv tekst o spornoj zgradi izgrađenoj na rubu Modrog jezera. Prenosimo tekst u cijelosti:
Ma je li ovo moguće? – uskliknuo bi svoju slavnu krilaticu pokojni sportski komentator Mladen Delić kad bi kojim čudom iz rodnoga Sinja došao posjetiti Imotski i na južnom obodu čuvenog i opjevanog Modroga jezera ugledao betonsko ukazanje; višekatnu, dosad neviđenu zgradu fantomske namjene.
Niknula je tako naglo i tajnovito u toj Ulici Hrvatskog proljeća, dvjestotinjak metara od gradske uprave, da se ni gradski oci nisu uspjeli snaći. Istina, čim su je ugledali, odmah su poslali komunalne redare da pogledaju ploču s podacima o gradilištu na kojoj su falili neki detalji uključujući i pravomoćnost građevinske dozvole te uputili glas nadležnim službama na postupanje. To je sve što je u nadležnosti Grada, on inače ne izdaje građevinske dozvole, nego vrši nadzor gradnje temeljem Prostornog plana koji se donosi na sjednicama Gradskog vijeća. A taj prostorni plan se mora poštivati od samih tijela koji pripremaju takve projekte pa je projektant dužan pažljivo ga iščitati i prilagoditi mu se kako bi mogao zatražiti dozvole za gradnju. Inače, te dozvole izdaje Županijski ured za prostorno uređenje koji se nalazi stotinjak kilometara dalje, u Splitu.
Tako je, prepričano, izgledalo tumačenje ovog slučaja od strane imotskog gradonačelnika u emisiji „Srijedom aktualno“ na Imotskom radiju. Ali cijeloj stvari treba dodati još nekoliko rečenica.
Modro jezero je, naime, od države zaštićeni prirodni lokalitet i oplemenjujući prirodni fenomen za svakog Imoćanina i dobronamjernog posjetitelja. Njegov osobiti značaj davno su vidjeli i vrednovali stari neimari, preci današnjih stanovnika Imotskoga, osnovali oko 1900. godine društvo „Jezero“ (kasnije „Lipa“) koje se brinulo za prirodu, pošumljavalo, napravilo serpentine do modre površine i prilazilo tom fenomenu kao svojevrsnom oltaru svoga kamenitoga grada. I danas, kad se zbog tektonskih poremećaja voda sakrije i jezersko korito ostane prazno, Jezero zadržava svoj prirodni integritet i draž, kao i ljubav svojih poklonika. Konačno, čudesni, gotovo kozmički prostor cijele Imotske krajine i njegovih jezera bio je inspiracija pjesnicima i slikarima, potpisnici ovih redaka također.
Što se pak tiče gradnje, s južne strane ceste i šetnice prema Crvenom jezeru, na golim je padinama od šezdesetih godina prošloga stoljeća nadalje nastalo naselje obiteljskih kuća koje nisu toliko narušavale vizuru Imotskoga s Modrim jezerom na rubu. Grad se je širio i čini se poštivao granicu do koje se smije ići. Svakom stručnjaku za krajobraz treba biti jasno da se preko toga nipošto ne smije graditi „ofrlje“ kako to padne na pamet nekom poduzetniku „sa strane“.
Makar se je kroz nove društvene tokove promijenilo puno toga u odnosu prema prirodi i njezinim darovima, makar je zloćudna bolest nekontrolirane gradnje i profita metastazirala do neslućenih razmjera, dužni smo govoriti u ime reda i strogih, da ne kažem dobrih, pravila ponašanja i postupanja.
Modro i Crveno jezero kao i ostala jezera imotskoga kraja raspoređena na zapadnom dijelu Krajine traže da ih se zaštiti od bilo kakve samovolje i gradnje.
A Prostorni plan koji se donosi na sjednicama Gradskoga vijeća treba biti pravni dokument koji Grad i njegovi čelnici donose odgovorno i po njemu postupaju dosljedno u zaštiti principa na kojima se temelji humani urbani život grada. Inače, kredibilitet takvog Prostornog plana i njegovih sastavljača postaje ništavan. Kao što je ništavna i dozvola Županijskog ureda za prostorno uređenje u Splitu koju treba hitno preispitati na višoj inspekcijskoj razini i poništiti. A fantomsku zgradu zbrisati s lica Modroga jezera.
prof. Gordana Radić
Ondje privi put ljubljah, prvi put milovanje doživjeh i dodijelih, na onim stijenama poput sokola u modrinu vode gledah, ondje svoje snove sanjah, misli čistih, ondje silinu Jažića bure iskušah, a onda odande me vjetrovi odnesoše. Svi snovi, planovi i želje vraćale i svršavale se godinama ondje, a onda neki moderni barbarin odlučio tome stati na kraj. Svaki dolazak u Imotski najprije počinje pogledom sa Berinovca i budi one najljepše osjećaje, radost odrastanja, toplinu doma i majčinskog zagrljaja, neizvjesnost i radost iščekivanja ćaćinog dolaska o blagdanu, a onda dogodilo se. Ljudi bez duše, bez osjećaja, bez poštovanja, bez imalo smisla, nagrdiše ono što nam bogovi namjeniše, a predci ostaviše. Ne mogu to, rušite, što god radite, uklonite to čudovište, nemam riječi .. zamuckujem, gušim se u grlu, k’o da sam čepinu progutao ..