Nema pedlja zemlje hrvatske a da je Imoćani nisu natopili svojom krvlju. Od Iloka do Prevlake.
U zaseoku Gudelji Velage u Poljicima, u općini Podbablje prije dvije godine otkrivena je spomen-ploča Miroslavu Gudelju Velagi Migiju, djetetu poniklom u siromašnoj, ali poštenoj obitelji. Imao je samo 21 godinu kad se iz rodnih Poljica odmah na početku agresije na Hrvatsku priključio 1. gardijskoj brigadi “Tigrovi”. Krenuo je Miroslav u samo srce obrane Hrvatske i poginuo u žestokom četničkom napadu na prvu hrvatsku liniju. Bilo je to 4. listopada 1991. godine u Šarengradu kod Iloka.
FOTO: Facebook Imotska Poljica
Ostavio je svoj mladi život, svoja Poljica, majku, oca i trojicu braće. Prolazile su godine i Miroslavovi posmrtni ostaci tek su nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine preneseni u njegova rodna Poljica. Redom mu potom umiru otac, majka, njegova baka, pa braća Josip, Mladen i njegov brat uzor Ivan. Ostade prazna kuća Gudelja Velaga, ostade tužna uspomena na jednu dobru i plemenitu obitelj. Njegov dom obavi trava i zaborav.
No, sjetiše se dobri ljudi da se takav junak ne smije zaboraviti. Njegov rođak Branimir i ljudi iz Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Imotske krajine pokrenuli su akciju postavljanja spomen-ploče.
U džepu njegove uniforme njegovi su suborci nakon pogibije pronašli komad papira sa stihovima koje je Miroslav kanio poslati svojima u Poljica. No, nikada nisu stigli do njih. Upravo ta pjesma otkrila je na obilježavanju 25. godišnjice pogibije veliki pjesnički talent ovoga junaka… Suborci iz “Tigrova” kažu da je Miroslav bio junačina, a tako je i poginuo. Njegov rođak Branimir o njemu kaže:
– Sve svoje igračke napravio je ili izdiljao sam, kao i puške s kojima smo se igrali rata, ni ne sluteći da novi, pravi rat uskoro dolazi… Znao je za sva gnijezda i što je u njima par kilometara uokolo svoje kuće, sve prve zelene jabuke ili bajami bili su njegovi, kao i prve šparoge, trišnje i šarke grožđa… Nikad se, ni kao dječarac, nije bojao zatuć zmiju ljuticu, a mogao se popet na najveće stablo i spustit se u najdublju jamu ili škrip. Bio je toliko spretan da sam bio uvjeren da se može izvući i iz najtežih situacija koje ga mogu zadesit, što sam govorio i njegovima dok smo se u jesen 1991. godine međusobno hrabrili čekajući da se javi iz Iloka. Neki naši Velagići će se možda još sitit da smo mi ko dica osnovali pop-rock grupu koju smo nazvali “Čelinka”, po ovim našim stijenama, polama, iznad kuća, di smo se igrali, gradili kuće i palili svitnjake za Svetu Anu… Instrumente je, pogađate, napravio Migi vlastoručno, gitaru od drva, klavijature od kartona, a za bubnjeve su nam poslužile kante od motornog ulja.
Migijev umjetnički duh prepoznat je i u školi.
– Bio je to miran i samozatajan, ali bistar i pametan dječak. Znam da je pisao pjesme, a njegovi crteži za naš školski list “Kolajna” bili su zaista odlični. Imao je silan smisao za umjetnost – prisjeća se Migijev učitelj Dinko Zdilar.
– Migi je stvarno bio kreativac. Igrali smo se oko naših kuća, a on bi odjednom uzeo papir i olovku i, da ne vidimo, pisao bi pjesme. Tek bi ih onako stidljivo pročitao u večernjim satima ispred naših kuća – veli Migijev susjed i prijatelj Denis Gudelj Velaga.
– Nisam kao skladatelj mogao prijeći preko Migijevih stihova iz ove legendarne posljednje napisane pjesme, prije pogibije… Napisao sam glazbu, a videospot je režirao moj prijatelj Ago Kujundžić – rekao je tada Tino Žužul, koji je zapjevao Migijevu pjesmu, uz suze mnogih na komemoraciji.
Miroslav Gudelj Velaga napisao je čitav niz pjesama koje su sada pretočene u zbirku pod nazivom “Otvorenim očima promatram svijet” koja će biti predstavljena u četvrtak 16. studenog u Spomen domu Tigrovi u Zagrebu, Rakitje s početkom u 16:45 sati.
Pismo bratu u Poljica
I dok ruka pušku steže, suza suzom oko guši,
nema praga što me veže, snovi teški, sve se ruši.
Obiša sam mnoga vrata, nemam kud, al moram proći
u Poljica moga brata ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi, moj Josipe, moj Mladene, još nas ima,
ne tuguj, moj Ivane, ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem, u pomoć vas moram zvati,
Uvijek prvog drugi stiže gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi, moj Ivane, Hrvatska je naša nada,
Idi dolje liječi rane, evo Hrvat za dom pada.
Dragi rode, znam, ti si postao naš, naše “opće dobro”, hrvatski brat, sin, rođak, naš svehrvatski ponos, znam da nas motriš sa Nebesa, baš kao Sokol, imotski sokol, ta neustrašiva ptica, gospodar visina. Oštro oko, dubok um, čisti pogledi vodili su te i u slobodu, koju ti na žalost nisi dočekao, ali koju si nam namijenio i zaslužio. Tvoj barjak slobode, još se uvijek vije na samom istoku naše Domovine i ne će se prestati viti, dok god silni Dunav teče, dok nam se široka polja zlate, a Velebit gordi, kupa u našemu moru. Tu ćemo i mi tebe sresti, naš ponosni Tigre, možemo te vidjeti, prepoznati, u svakom detalju slobodne Domovine. Kako li proročki pjeva tvoj stih “I dok padam, ja se dižem, u pomoć vas moram zvati, Uvijek prvog drugi stiže gdje će zadnji život dati”. Da rode, mi smo nastavili, čuli smo tvoj vapaj, čuli smo tvoj zov, no ipak znaj, prevarili su nas, danas, oni koji su tebe mučki ubili, vladaju našom Domovinom!! Mi, dok smo živi, nastojati ćemo to ispraviti, tvoje sebedarje ne smije potamnjeti ili se zasjeniti, jer dao si sve da bi bila čista, izbijeljena od svake ljage, slobodna, prosperitetna, baš onakva kakvu smo zamišljali, sjedeći uz komin i uz radost duše i blagoslove babe Pekuše. Svi oni oko komina su se tebi pridružili u nebeskoj slavi, mi se nadamo tamo doći i ponovno po našem zapjevati sretne pjesme i psalme uz harfe, citre i gitare. Dragi rode, ušao si u vojnicu neumrlih, jer hrvatski vitezovi ne umiru nikada, a sve naše je i tvoje, Hrvatska!
Vrlo kratko izvijestiti ću o ovom događaju. Svatko je ovu večer doživio na svoj način, svatko od nazočnih ima neki svoj odnos sa ovom našom slavnom, nedavnom i ponosnom povijesti, sa Migijem, u skladu s tim i doživljaje, nu osobno, možda i zbog dublje veze, bio sam posebno emotivan, pa i potresen. Naš Migi posve je ovo zaslužio, trenutak proslave, sjećanja, suze… Nadahnuti i emotivni, kratki govori, imotska pjesma i mandolina, još jednom su na povezali, podsjetili, ponijeli u lijepe trenutke naših sjećanja i života s njim. Već na početku otpjevana najljepša pjesma, pjesma nad pjesmama, himna nad himnama, učinila nas je za ovo kratko predstavljanje pripravnima. Poslije su se zaredali kratki emotivni govori, uvodni govor domaćina u Domu Tigrova, recitacije pjesama iz knjige u režiji našeg Vedrana Mlikote .. nu, jedno je manjkalo, zbog zdravstvenih razloga nije mogla nazočiti urednica i priređivačica knjige, časna hrvatska majka, književnica i umjetnica, gospođa Nevenka Nekić, za koju su upućene naše molitve i najbolje želje za brzi oporavak i ozdravljenje. Lijepa, vrhunska, emocijom nabijena večer, završila se zajedničkim druženjem i susretom braće, ratnih veterana Tigrova, Pauka, drugih ratnika i onih koji časte djelo neumrlog hrvatskog ratnika, kao i onih koji postadoše heroji našeg vremena, kamen temeljni i kamen zaglavni, ugradivši sebe u tisućgodišnji niz junaka sa oltara domovine, kako kaže naša heroina gospođa Nevenka Nekić. Naš Tigar u svojoj nebeskoj slavi, nedostupan našem oku, kroči slobodnom Domovinom, čuva barjak slobode, koji je ponio iz svog doma, noseći ga na samu granicu, ondje gdje počinje Hrvatska, tu, tu ćemo ga negdje i sresti, u svakom detalju. Raziđosmo se svatko sa svojom mišlju, svatko sa svojim doživljajem, emocijom, sjećanjem, ponosni što bjesmo dio te večeri, u osvit i uvod u Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Hrvatska je naša nada ..