U emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive teme:
- Dragocjen opis oslobađanja Imotskog iz spisa ostavio generalnog providura Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III.
- In Memoriam: Prof. Ljubo Nikolić
U nastavku poslušajte emisiju Kultura bez granica:
….Imotska utvrda leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera…….Čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini….Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom…..Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća,…..pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji……Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice……Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika, sv. Marka….
IZVOR/FOTO: Jagul Wine Cellar
NAPUSTIO NAS JE PROFESOR LJUBO NIKOLIĆ, SKROMAN ČOVJEK OZBILJNOG ZNAČAJA
Prije nekoliko dana ispratili smo u imotskoj Džombuši još jednog iz plejade poznatih varoških Imoćana. Neprimjetno i tiho, kako je, izričito želio. Teško se je složiti s tom njegovom željom o tišini i neprimjetnosti njegova ispraćaja jer stvari, kad su i skromnost i etika u pitanju, stoje malo drukčije. Stoga mi dopustite nekoliko riječi posvete skromnom čovjeku, ozbiljnom PROFESORU Ljubi Nikoliću (1934-2024), Imoćaninu rođenom na Jezeru, u tom čudesnom kvartu našega grada, odmah preko puta i dvadesetak stepenica od imotskog Suda. Ovaj „sretni kvart“ iznjedrio je tolike važne osobe iz časnoga života našega gradića da mu od srca dajem ovaj pridjevak. A kako se u to uklapa jedan čovjek i što treba reći o spomenutom profesoru Ljubi Nikoliću? Rođen prije Drugoga rata u skromnoj obitelji gradskog postolara završava gimnaziju u Splitu i upisuje Matematiku na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu te kao profesor počinje raditi najprije na Gimnaziji u Livnu, a potom nastavlja raditi i živjeti u Splitu životom strastvenog matematičara u Gimnaziji Ćiro Gamulin i dijelom fakultetu. Ne treba niti govoriti koliko su skromnost i poslijeratno siromaštvo određivali put tadašnjim studentima, koliko je odricanja i gladovanja bilo u mladenaštvu Ljube Nikolića, ali su baš ti faktori bili odlučujući u kasnijem životu i radu ovoga čovjeka. Imali smo prilike susretati ljude kojima je bio profesor, bolje rečeno učitelj. Čudili se koliko je snažno njihovo sjećanje i pamćenje, osobito onoga dobroga i važnoga. Jednom je prilikom, sjećam se, jedan ugledni i danas aktivni profesor Medicinskog fakulteta na promociji vlastite knjige u Splitu, pred prepunim auditorijem, počeo svoj govor riječima: Dopustite mi da najprije pozdravim cijenjenog profesora Ljubu Nikolića, mog važnog učitelja kojeg vidim u publici. Bio je čovjek koji mi je obilježio život pa i ovo što predstavljam danas. Hvala mu. I nastao je pljesak. Neki njegovi učenici hvalili su se činjenicom da im je bio profesor, neki drugi pričali o najdražem razredniku, neki pak o savjetima kojima ih je ispravno usmjeravao, ne uvijek prema matematici, nego kadikad i obrnuto, jer je znao nepogrešivo procijeniti matematičku žicu među svojim učenicima. Zgodna je jedna anegdota iz obitelji Jagul – Tonković kad je jedan od sinova, gimnazijalac s nultim znanjem matematike, morao kod profesora Nikolića na repeticije. Nakon otprilike mjesec dana profesor Ljubo mu je čestitao govoreći:
„Bravo, došao si s minus beskonačno, na 1. A i to je ocjena, da znaš.“
Uza svu besprijekornu profesionalnu usmjerenost i rad, život ga nije uvijek tetošio. Bio je sretan obiteljski čovjek, otac dvojice sinova, ali bolesti ga nisu ni zaobišle ni štedjele. Namučio se i strpljivo podnosio sve životne izazove nastojeći ostati uspravan i što manje tražiti za sebe. Bili smo u rodbinskoj vezi po njegovoj majci te u cijeloživotnom prijateljstvu i poštovanju. Za mene je tihi sprovod u Imotskom bio osobito emotivan ispraćaj. Ne samo stoga što smo ispraćali bliskog čovjeka. Ispraćali smo PROFESORA, a to ima neku težinu. Bio je tu i inženjer Branko Tonković koji je imao sreću biti Ljubinim učenikom. Svojim školskim kolegama raštrkanima po svijetu poslao je poruku:
„Ispratio sam za razred NIĐU, možda jednog od najutjecajnijih koji su odredili budući put svojih učenika“.
Stigao je odgovor jednog od njih koji kao vrhunski stručnjak radi na Massachusetts Institute of Technology, MIT- u Sjedinjenim američkim državama:
„Baš ste me rastužili. Za mene je on najvjerojatnije bio najutjecajniji profesor. Mnogi drugi uz njega. Nije bio za svakoga, ali mene je znao motivirati. Jako sam mu zahvalan za sve ono što mi je pomogao ostvariti u životu. Počivao u miru Božjem“.
Tako odlaze PROFESORI…Tiho i samozatajno. Dok koraci njihovih učenika, poklonika ili sljedbenika još koračaju nekom osvijetljenjom ulicom kao da govore:
Bio je naš učitelj, hvala mu.
Počivaj u miru, dragi Ljubinko, uz sjećanja svih nas koji smo te poznavali u dobru i ljubavi. Zaslužio si poštovanje i mir.
Od srca, Gordana Radić Goša
Zahvaljujem Portalu Jagul na objavi.
Profesor Ljubinko Nikolić s profesoricama Jadrijević i Zlodre 2009. godine na proslavi 30 godina mature maturanata Gimnazije Ćiro Gamulin (poslije MIOC)
Fotografija u arhivi prof.dr sc. Dinka Begušića koji je bio i snimatelj
Hvala za ovu emisiju,
ali, samo da predložim cijenjenoj naratorici da ubuduće puno sporije čita tekst djela – teme koja se obrađuje. Naime, ovo je bilo prebrzo > teško je se mogla razumijeti pouka koju je ista htjela prenijeti (zato sam čitao transkript priložen u ovoj objavi).