U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo iduće teme:
- 175 godina od rođenja kipara Ivana Rendića
- Zanimljivosti iz života dr. Antoinetta Antonjeta Monti Cvjetković
Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je prije 175 godina, 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. Otac Ivana Rendića radio je te 1849. godine u Imotskom kao zidar na gradnji dviju kuća Andrije Laurića, predsjednika imotskog Suda, Bračanina iz Donjeg Humca (na ulaznim vratima jedne kuce uklesan je i danas vidljiv natpis A.D. 1847. Andrea Laurich). Mali Ivan rodio se u kućici koja se nalazila na vrhu Jezeranske ulice. Obitelj je napustila Imotski kada je Ivan imao tri mjeseca i vratila se u Supetar. U kronikama je zapisano da su iz Imotskog išli pješice preko Zadvarja i Kučića do Omiša i dalje brodom do Supetra sa magarcem na kojeg je bila natovarena prtljaga i košara u kojoj je ležao mali Ivan.
“Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom – tad sam ja bio tri mjeseca star – povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić…).
Rendićeva supruga Olga umrla je 1928. godine, a malo novca kojeg je preostalo od plaćanja svih liječničkih troškova, jedva da je bilo dovoljno da se Olga prenese u Trst i tamo pokopa pored kćerke Drine. Ostarjeli Ivan Rendić u Supetru je živio u dvosobnom stanu u prizemlju kuće Sinčić u blizini župne crkve, a bez ikakvih prihoda i poslova nije mogao plaćati najam i morao je iseliti. Kiparski velikan koji je imao najljepši atelje u Trstu, čovjek koji je portretirao cara Franju Josipa, crnogorski kneževski dvor, grofove, istaknute Hrvate svog vremena, dobitnik odlikovanja ruskog cara, odlikovanja kralja Aleksandra, miljenik Gladstonea, Strossmayera, Tommasea, Duprea, Ujevića, Meštrovića i Matoša, pionir hrvatskog kiparstva i autor fantastičnih djela, morao je potražiti zaklon kod svoje bivše sluškinje Katice Jakšić. Završio je u maloj potleušici u predjelu Glavica, nastavio život u krajnjoj bijedi i zapuštenosti, spavao na podu na staroj slamarici, živio u prljavštini i gladi, zaboravljen od svih. Posljednje godine svog života proveo je doslovno proseći po Supetru. Osamdesetpetogodišnji kipar bi nosio sa sobom bočicu, pa molio ljude malo ulja, ribe nakon ulova ili lijekove u apoteci. Jedina osoba koja bi povremeno obišla teško bolesnog i već gotovo slijepog kipara, bila je starica Ana Damjanović. Od ostalih nitko. Od rodbine nitko…..
Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Na proslavi otvaranja spomenika svirale su Imotska i Sinjska limena glazba.Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj “Pismarici”. Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine.
Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.
IZVOR: Facebook Jagul Wine Cellar
Dr. Antoinetta Antonjeta Monti Cvjetković (1908.-2007.) kći je grofice Laure pl. Felicinović Borelli i dr. Huga Montija, javnog bilježnika u Imotskom između dva rata. Antoinetta Monti rođena je u Trstu gdje joj je otac bio u službi te je u Trstu krenula u Klasičnu gimnaziju. Nakon što se obitelj preselila u Maribor nastavila je školovanje u Klasičnoj gimnaziji, potom u Zagrebu gdje je 1927. godine i maturirala kao jedna od samo tri djevojke u razredu. Medicinski fakultet završila je 1933. godine te je specijalizirala ginekologiju kao jedna od prvih nekoliko žena u Hrvatskoj i do kraja svog radnog vijeka radila je u šibenskoj općoj bolnici. Iako je dr. Antonjeta Monti Cvjetković cijeli život posvetila svojoj velikoj ljubavi medicini do dubuke starosti posebno zadovoljstvo bila su joj putovanja pa je tako posjetila Afriku, gdje je kao jedina devedesetrogodišnjakinja bila na safariju. Antonjeta uvijek pomno dotjerana bila je izuzetno zabavna žena puna duha i snažne osobnosti, za nas djecu teta Točka, a njen nadasve zanimljivi život obilježen i osobnim tragedijama može biti predložak za film. Njen otac dr Hugo Luiz Monti (1875-1950) u Imotskom je imao javnobiljeznicki ured u kući dr Pave Radovinovica koji mu je bio zamjenik.
Laura i dr. Hugo Monti su nakon dolaska u mali do tada za njih nepoznati Imotski zavoljeli gradić baš kao i njihove kćeri Antoinetta i Adela Delka koje su se ubrzo uklopile u društveni život tako da se jedna od sestara Monti, Adela Delka (1912-2009) i udala za Imoćanina Živka Raku. Iako je Antonjetu život odveo izvan Imotskog uvijek mu se rado vraćala, a kao i sestra Delka najljepši dio života uvijek je vezala za Imotski. Zanimljivo je spomenuti da je Antonjetin ujak, brat njene majke Laure (1886-1971) hrvatski svećenik, pisac, prevoditelj, publicist, novinar, socijalni radnik i domoljub mons. don Joso pl. Felicinović (Zadar, 1889. – Pag, 1984.). Mons. don Josip Joso bio je osnivač Hrvatske kršćanske demokratske knjižnice, pokretač mjesečnika “Zora” i tjednika “Katolik”, kanonik Zbornog kaptola u Pagu, prosvjetni referent Križarskog bratstva u Hrvatskoj, borac za radnička prava i žrtva komunističkog terora. Antonjetina baka je grofica Vranska Adelaide Adela de Borelli pripadnica plemićke obitelji Borelli, grofova Vranskih koji su izgradili Biograd i Filip Jakov, te sve zgrade na zadarskoj rivi. Iako Talijani dio članova obitelji Borelli bili su najveći zagovornici hrvatskog narodnog identiteta.
Antonjetini roditelji dr. Hugo i Laura Monti, kao sestra Delka i zet Živko Rako po vlastitoj želji počivaju na imotskom groblju Gospe od Anđela, a Antonjeta koja je umrla u Zagrebu u 100 godini života počiva na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Anamaria Marušić Tonković
