U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo iduće teme:
- Crtice iz života Marije pl. Franceschi
- Kako se nekad proizvodio klak u Imotskoj krajini
Emisiju možete poslušati u poveznici ispod:
Marija pl. Franceschi (18. ožujka 1898. -07. rujna 1968.) umrla je prije 56 godina u Splitu. Rođena je u obiteljskoj kući na Perinuši od oca Josipa Bepa pl. Franceschi i majke Ane pl. Grubišić. U Zadru je završila Zavod sv. Dimitrija za djevojke iz plemićkih obitelji koji su vodile sestre benediktinke. Zavod je bio svojevrsni privatni katolički koledž za cjelodnevni boravak i školovanje učenica u kojem je nastava bila na hrvatskom i talijanskom jeziku. Među uobičajenim nastavnim predmetima na svim godinama bili su i: računovodstvo, tehničko crtanje, fizika, crtanje, kaligrafija, glazbeni, ženski poslovi (domaćinstvo), sviranje glasovira, francuski i njemački jezik. Marija se vjenčala 15. studenog 1923. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Durmiševcu u Prološcu za dr. Pavu Radovinovića (1893.-1985.) te je u braku rođeno četvoro djece: Augustin Jago (1924.-1999.) oženjen za Maru Kusić, Ana Anka (1926.-2012.) udana za Slavka Tonkovića, Marija (1929.-2009.) i Zora (1930.-2005.) udana za Stipu Roščića. Marija Franceschi Radovinovic je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala te su unucima u sjećanju ostale “canzone di Napoli”, vezla je kao paška čipkarica i bila je jako nadarena slikarica. Ona i njena sestra Mila vezle su svilenim koncem i izrađivale odijela, svečane cipelice od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Osobito su Marijini vezovi bili vanserijski kao da su slike same, čak i obične kuhinjske koltrine su bile umjetnička djela. Slike koje je slikala nezaboravna nona Marija su tople, pune životne radosti baš kao što je i sama bila te nas samo pogled na njih vrati u neka divna vremena zajedno provedena… . Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova radi nužne proizvodnje na nekoliko lokacija. Istovremeno su u kući Radovinović Jagul u Imotskom iza rata vlasti naselili druge nepoznate obitelji tako da je Marija na kojoj je bio najveći teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za majku Anu Nanu Franceschi i obitelji braće Tonija, Zane i Frane kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te su se smjestili u kuci Radovinović Jagul gdje su i ostali godinama poslije. Tada je kuća bila puna ljudi koji su se međusosobno pomagali, a sve Marijine nećakinje pričaju o tom razdoblju kao o naljepšem dijelu djetinjstva, njoj kao teti koja je oko sebe širila samo radost i uz koju su bile jako vezane i koja im je obilježila život…. U kuću Radovinović Jagul dolazili bi 1930.-ih godina prošlog stoljeća svake srijede prosjaci, a u avliji kuće Marija bi organizirala kuhanje kukuruza i slanog graha u velikim bakrama jer iza I. svjetskog rata nije bilo hrane. Po kazivanju Marijine kćeri Anke:„Pape je htio da ja i Jago dijelimo prosjacima i mi bi guštali, oni su imali male tečice u koje bi im stavljali hranu, poslije su htjeli novac pa bi im svima isto pripremili“. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka umrla je za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine, a fra Vjeko Vrčić je u govoru na pogrebu istaknuo Mariju kao plemenitu ženu koja je svima rado pomagala. Vječni mir našla je u Imotskom na groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici.
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija u obiteljskoj arhivi snimljena je 1918. godine u atelieru Zita u Splitu
IZVOR: Jagul Wine Cellar
Na klačini u Lugu, Jagulovim barama 18. listopada 1925. godine.
Iznimno rijetka fotografija koja nas poput čarobnog zrcala vraća u prošlost prikazuje nekadašnji način života u Imotskoj krajini. Klačina i ložači odjeveni u tradicijsku odjeću vjerno dokumentiraju danas nepoznati i zaboravljeni način proizvodnje klaka prije gotovo 100 godina. Nekad se klak proizvodio prženjem vapnenca ili paljenjem klačina, a posljednje su paljene 1970 godine u Vinjanima Gornjim. Na području Imotske krajine zadnji su klačari bili u Lokvičićima sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Kako se navodi u “Imotskoj krajini” od 17.03.2021. u tekstu pod naslovom “Tradicijski način proizvodnje klaka” paljenje klačine bio je težak i mukotrpan posao koji je bez priprema trajao neprekidno od tri do četiri dana 24 sata a nekada i više. Vatra je morala stalno goriti, a ložači bi se mijenjali u svaku smjenu po trojica ili četvorica. Najprije bi se iskopala rupa dubine oko metra te promjera oko 3 metra, pri dnu bi bila ostavljena dva otvora za ložište, jedan nasuprot drugoga veličine 50 puta 50 centimetara. Po rubovima iskopane rupe slagati bi se kameni temelji ili „sopnici“ s kojih se dalje nastavilo zidati ili“ ćemeriti“ kamenje u blagu i zatupljenu kupolu dok se ne bi potpuno zatvorila zaglavnim kamenom ili čepom. Iznad zaglavnog kamena stavljao bi se tzv.“ pivac“ po kojem bi se znalo da je klačina izgorila jer taj kamen pobijeli kada kamen u klačini bude pržen. Kamen za klačinu vadio bi se iz zemlje jer onaj koji je bio na suncu nije bio dobar. Drva bi se kroz otvore na dnu klačine ubacivala tzv. ravuljama. Temperatura je u ložištu bila od 800-1500 stupnjeva C. Cijelu klačinu bi se obavilo drvenim kolcima i plotom od pletenih grana a između je bila zemlja, najbolje crvenica. Plot je služio kao toplinski izolator da se kamenje ne bi hladilo. Konačno klačina bi se zatvorila i ostavila da se hladi, a hladila se onoliko dana koliko se i ložila. Klak je imao veliku primjenu u građenju kuća kao osnovni vezivni materijal uz crvenicu jer nije bilo cementa. Koristio se u prskanju voćaka i vinograda te krečenju kuća, a živi klak bacao bi se u čatrnje i bunare za dezinfekciju vode. Od klačine dobro se moglo zaraditi jer je živi klak bio na cijeni.
Na fotografiji iz obiteljske arhive na vrhu klačine desno je dr Pave Radovinović koji drži u naručju jednogodišnjeg sina Jagu. Dr Pave je na poleđini fotografije zapisao podatke i datum.
Anamaria Marušić Tonković
