Blagdan je Svetoga Franje, zaštitnika imotske župe. Nakon procesije ulicama grada od 10 sati i 30 minuta, vjernici slave svečanu svetu misu koju će predvoditi fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja
U 18 sati u župnoj crkvi u Imotskom održat će se misa na kojoj će mladi imotski framaši dati svoja prva obećanja.
Sveti Franjo utemeljitelj je franjevačkoga reda, koji se vrlo brzo proširio Europom, a potom i svijetom. Na području Hrvatske još je za Franjina života utemeljena franjevačka provincija.
Svjetski dan zaštite životinja u cijelome svijetu obilježava se također 4. listopada jer je sv. Franjo smatrao da su sva živa bića stvorena od Boga te im kao takvima nitko ne smije nauditi.
Sin bogata trgovca u Assisiju i majke Francuskinje
Franjo Asiški (pravo ime Giovanni Bernardone), osnivatelj Franjevačkoga reda (Assisi, 1181. ili 1182 – Assisi, 1226). Sin bogata trgovca u Assisiju i majke Francuskinje (po kojoj ga je otac zvao Francesco). Nakon bolesti i obraćenja napustio je obiteljsku kuću i od 1208. živio kao prosjak (odatle mu nadimak il Poverello – Siromašak) i putujući propovjednik, brinuo se za gubavce i popravljao ruševne crkve. Njegovo propovijedanje o »evanđeoskom siromaštvu« brzo se širilo, pa su mu se već 1209. priključili prvi istomišljenici. Kako je broj pristaša brzo narastao, Franjo ih je okupio u Red manje braće (→ franjevci) i sastavio jednostavna pravila koja su se zasnivala na tekstovima Novoga Zavjeta; braća su se obvezivala na življenje u siromaštvu i pokori te služenju ljudima i Crkvi. Pravila je usmeno odobrio papa Inocent III. (1209), dok ih je Honorije III. konačno potvrdio papinskom bulom (1223). Godine 1212. priključila se Franji i asiška plemkinja Klara pa tako nastaje i ženska grana franjevačkoga reda. (→ klarise)
Franjo je njegovao misionarski duh Crkve pa se i sam s križarima uputio na Istok (1219), gdje se uspio sastati sa sultanom Al-Malikom. Već sljedeće godine odrekao se svih upravnih dužnosti u Redu, povukao se u samoću na Monte Alverno, gdje je doživio mistično iskustvo stigmatizacije (1224), što je prvi zabilježeni slučaj te pojave uopće. Ponovno je krenuo propovijedati, ali se zbog bolesti vratio u Assisi. Tjelesne patnje shvaćao je kao nasljedovanje muke Kristove, o čemu govori i poznata Pjesma stvorenjȃ (Cantico delle creature) ili Pjesma bratu Suncu (Cantico di frate Sole, 1224), prvi značajan pjesnički tekst na pučkom jeziku u talijanskoj književnosti (pisan na umbrijskom dijalektu). Umro je u crkvi sv. Marije od Porcijunkule u kojoj je doživio svoje obraćenje. – Dvije godine nakon smrti (1228) papa Grgur IX. proglasio ga je svetim; grob mu se nalazi u crkvi sv. Franje u Assisiju, koja je podignuta u njegovu čast. – Spomendan 4. listopada.
Osim u talijanskoj likovnoj umjetnosti, gdje su, uz ostalo, dani ciklusi iz svečeva života (Giotto, u Assisiju i Firenci), sv. Franjo često je prikazivan i izvan Italije, osobito scena stigmatizacije (A. Dürer, L. Cranach, El Greco, F. Ribalta, B. E. Murillo). U književnosti je Franjin lik obrađen predajom (Fioretti di San Francesco), kroz legende (J. G. Herder, C. Brentano), pjesmama (P. Celan), pripovijetkama (N. Kazandzakis, L. Weismantel), u XI. pjevanju Danteova Pakla i dr.
