U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije zanimljive teme popraćene starim fotografijama. Riječ je o starom kolodvoru između dva svjetska rata, te sjećanje na nekadašnju Sridu u Imotskom. Poslušajte emisiju u priloženoj poveznici:
Imotski, stari Kolodvor između 2 svjetska rata……Na fotografiji mala je kuća na osami u kojoj je živjela obitelji Ante Rebića Čančića i supruge Ive koji su imalii tri sina: Ljubu, Vicu i Roka te kći Danicu. Ljubo je odselio u Zadar i bio predstavnik tvornice duhana, Vice je bio lječnik, a Roko je odselio u Borak gdje je izgradio novu kuću. Kasnije je kuća srušena te je na njenom mjestu izgrađena cesta prema izlazu iz grada. Iznad Rebićeve kuće vidi se krov kuće Sučić. Desno je kuća obitelji pok. Ljube Tonkovića ispred koje je bor koji je i danas tu. Dvorište kuće poslije je ograđeno visokim zidom. Današnju kuću Tonković je na sjevernoj strani svoga posjeda u drugoj polovici 19. stoljeća sagradio prvi doseljeni Benzon u Imotski, Antonio sa sinom Petrom. Na južnoj strani posjeda Antonio Benzon sagradio je prvu veliku stambenu kuću u Imotskome, a u zapadnom dijelu dvorišta bila je prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola. Ispred kuće Tonković je kuća Frane Mostarčića koja je poslije nadograđena. Poviše potpornog zida u sredini fotografije godinama kasnije sagrađena je robna kuća Ima. Lijevo se vidi dio dvorišta Dušana Matijaševića. Na općinskom zemljištu dijelom od kamena srušene kuće dr Ivice Jerkovića koja je pogođena avionskom bombom u II svjetskom ratu izgrađena je prva zgrada pošte. Ogradni zidovi kuće Jerković dobro se vide na fotografiji. Pokraj Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je nažalost zatrpana i zaboravljena, a nalazila se na mjestu današnjeg kružnog toka. Ispred Pošte bio je stari Kolodvor i legendarna kostela. Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić….Stari Kolodvor lokacija je koja budi mnoga sjećanja.. Tu su započinjale ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima. Ispod kostele darivali su se zadnji zagrljaji za oproštaj, ali jednako tako ispod nje radosno su širene ruke u znak povratka u rodni kraj……..Generacije i generacije imotskih đaka su se sastajale na ovom mjestu, posebno na kraju nastave i čekali prijevoz svojim kućama!
Kostela je funkcionirala i kao prva javna oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice….Koliko li se ispod nje promijenilo “dojč maraka”, a koliko li se prodalo samo duhana!?
Fotografija u privatnom arhivu, IZVOR: Jagul Wine Cellar
Sridom je Imotski u sridini svita. Cili tjedan se varušani pripremaju za taj dan……. Na pazaru bi sridom bilo svita, da duša dušu davi, ili kako bi reka Ivan Funtana: “Sjatila se sva selija”….Slilo bi se sridom puno “na migišli” cura jedrih grudi i crljenih obraza, uvatile se pod ruke i šetale kroz pazarsku vrevu. Nisu cure tribale puno davati na kozmetiku, crljeni su obrazi u svake bili – opaljeni suncem ili ledom, a ako je koja slučajno bila biljugava, kupila bi malo crljenog krep papira u šjora Ðule Ivanović, opljuneš u papir i eto ti zdravlja na licu. Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Bilo je zamiračine na pazaru, a često bi se sridom i koja cura ujagmila. Tako lipu mladost slikavali su fotografi Olujić ili Jure Ivanović. Moga si se slikat za legitimaciju kod Jure, tzv. “šnel fotografa”. Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba. Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla. Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo…” Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru. A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina… Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica. Imotski grabencijaši sridom su dolazili na svoj račun: Gajtan je blagoslivljao i “vodio razgovore” sa spomenikom na pazaru, koga je narod nazvao po nekoj zamišljenoj partizanskoj heroini – Vidom. Gajtana je ta Vida neprestano provocirala, pa joj je često znao dobacivati: “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”.
Joko Bilopavlović je još u ono vrime Drugog svitskog rata ima “mobitel” i uz svaki željezni stup na kome su visili imotski ferali telefonira bi: “Alo, alo, bite šene”, stalno je zvao cara u Beč. Nije se mirio samo tom “mobitel vezom”, već bi ustrajno pisao bulentine caru i punio sve imotske poštanske sandučiće kilogramima svojih pisama. …. Sridom su dolazili Bosanci i Ercegovci i donosili kumpire, glavati kupus i kruške….Marijan iz Vira, brat Parparuta, što za sebe govoraše da ima najljepše “ljece” od sve svoje braće, sridom bi okupio društvo i priča kako je bilo na misecu: “Tamoka ti teče potocima vino i ljudi sićima grabe i piju. Žene ti tamoka imaju magareće noge, a lice lipo ka naša Antica”. Šjor Ivan sidio je sridom uz svoj banak, imao svoju vagu i uslužno mirio za neki šolad ili grozd grožđa, kumpir, jabuku i sl. Siditi uz banak, čovik bi se zimi okočenio, pa bi uvik ima u džepu svoju potribicu za zagrijat se, malo rakije u bocuniću. Politrić mu je virio iz džepa, a svit ga je nekako tako i zva – Politrić…–Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu. Dok se, kako rekosmo, u Imotskom sve vrtilo od sride i za sridu, ipak se jedan događaj odvijao nediljom. Dok su svi Raosovi prosjaci misto svog dilovanja imali u Ercegovini, zadnji imotski prosjak od zanata dolazio je u Imotski iz Ercegovine – iz Sovića. Mate Starinski, kako su ga zvali, “radio” je kad su drugi odmarali, nediljom. Uljudno bi zaklapa na vrata, kod svake familije u određeni sat, skinuo bi kapu, pružio ruku, a zatim sa zahvalnošću rekao: “Živim zdravlje, a mrtvim pokoj!”
Kad će više ta srida – nikad je dočekat?!
Boris Pervan “Srida u Imotskom” (1995)
