U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije jako zanimljive teme. U prvom dijelu emisije donosimo priču o fra Didaku Buntiću, hercegovačkom dobrotvorcu koji je snažno se aktivirao u spašavanju hercegovačke djece te je u Slavoniji i Srijemu osigurao prihvat i smještaj za 17.000 djece kojima je od gladi 1917. godine prijetila smrt.
Tema drugog dijela emisije je otvorenju hotelu Ante Ćosića 1938. godine.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Na današnji dan, prije 106 godina 11. studenog 1918. godine u 11 sati završio je Prvi svjetski rat čime je okončan prvi sukob svjetskih razmjera koji je pomeo Austrougarsko, Otomansko i Rusko carstvo. Prvi svjetski ili Veliki rat, jedan je od najsmrtonosnijih sukoba u povijestii čovječanstva u kojem je poginulio 9 miliona vojnika i 7 miliona civila. Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske koja se borila na strani Središnjih sila. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je mobilizirano gotovo milijun ljudi, a ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi. Muškarci sposobni za rad, u nekim dijelovima Hercegovine i do 20% od ukupnog broja pučanstva, otišli su u borbu za tuđinsku politiku i vlast. U ratnim uvjetima, nedostatku hrane uz opći kaos u proizvodnji i opskrbi u Hercegovini od 9. travnja do 7. listopada 1917. godine nije pala kiša pa je zavladala glad koja je usmrtila veliki broj djece. Jedan od najpoznatijih Hercegovaca u povijesti te kršne zemlje franjevac fra Didak Buntić (1871-1922), snažno se aktivirao u spašavanju hercegovačke djece te je u Slavoniji i Srijemu osigurao prihvat i smještaj za 17.000 djece kojima je od gladi prijetila smrt. Očajan zbog gorke sudbine svoga naroda, ali u isto vrijeme i prkosan i odlučan da pod svaku cijenu obrani život u zaboravljenoj pokrajini posjetio je i samog cara u Beču tražeći pomoć. Ne dobivši od bečkog dvora očekivanu pomoć, fra Didak se obraća Zemaljskom upravitelju Sarkotiću dopisom, u kojem su vidljivi njegov očaj i razočaranje. Na koncu, kod prijatelja u Hrvatskoj u kojoj je već organizirao sabiranje pomoći za gladne u cijeloj Hercegovini traži izlaz iz slijepe ulice. Uvidjevši da od Vlade nema nikakve pomoći i ne gledajući ni na kakve prepreke zajedno s prijateljima iz Hrvatske fra Didak poduzima i za današnje vrijeme gotovo nevjerojatni poduhvat: egzodus, odnosno spasonosnu akciju zbrinjavanja tisuća izgladnjele djece u obiteljima plodnih prekosavskih krajeva, poglavito Slavonije i Srijema. Kako su bolni bili rastanci djece i roditelja na mostarskom kolodvoru, svjedoči dr. Fra Dominik Mandić, jedan od pratitelja druge skupine djece na putu za Slavoniju. “Oni zagrljaji, ono jecanje roditelja, plačne opomene djeci i ganutljive preporuke pratnji, svima su se nazočnima duboko usjekle u srce. ‘S Bogom, dušo!… Budi dobar!… Slušaj novog gospodara bolje nego svoju majku!… Bog zna, hoćemo li se ikada vidjeti!…’, dovikivali su roditelji na rastanku svojoj djeci. I vlak je pošao… Računa se da se od tih 17.000 djece u Hercegovinu vratilo nešto više od devet tisuća, a oni koji su ostali bez roditelja ili po svojoj želji ostali su kod dobročinitelja. Zbog svog veličanstvenog humanog djela fra Didak Buntić prozvan je hercegovački Mojsije i otac sirotinje. Fra Didak Buntić, hercegovački franjevac, prosvjetni je i socijalni djelatnik, graditelj, prosvjetitelj i političar rođen 9. listopada 1871. godine u malom hercegovačkom selu Paoči kao Franjo Buntić. U Franjevački red stupa 18. veljače 1888. godine i uzima redovničko ime Didak. Filozofsko-teološki studij završio je u Innsbrucku 1894., kada je zaređen za svećenika. Djelovao je kao profesor grčkog i latinskog jezika u gimnaziji na Širokom Brijegu od 1895. do 1919. godine, a kao njezin ravnatelj od 1910. do 1919. godine. Gimnaziji je fra Didak 1918. godine isposlovao pravo javnosti. Bio je učitelj i Antunu Branku Šimiću, ocu hrvatske moderne književnosti! Naprasno je umro u Čitluku 3. veljače 1922. godine u 51. godini života. Dva dana poslije njegovo tijelo pokopano je na Podadvoru u Čitluku. Šesnaest godina poslije njegovo neraspadnuto tijelo prevezeno je i svečano pokopano u širokobriješkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je upravo on gradio. Ispred zgrade širokobriješke Gimnazije postavljen je veliki spomenik fra Didaku.
Anamaria Marušić Tonković
Skulpturu fra Didaka Buntića darovanu Franjevačkom samostanu u Mostaru izradila je jedna od najistaknutijih bh i hrvatskih diplomatkinja, akademska kiparica i slikarica Lidija Topić Bouwen (1967-2022). U Evropskom parlamentu u Bruxellesu posthumno je u siječnju 2024. upriličena izložba njenih djela naziva ‘fra Didak Buntić i hercegovački franjevački mučenici’. Izložba je prikazala opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini i najvažnije povijesne epizode Hrvata kroz stoljeća, s naglaskom na djelo o fra Didaku Buntiću te djelo koje prikazuje 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u Širokom Brijegu u jugoslavenskom komunističkom režimu. Lidija Topić Bouwen, jedno vrijeme veleposlanica BiH u Kraljevini Belgiji za života intezivno je radila na otvaranju pregovora EU sa BiH, a svojim predanim diplomatskim angažmanom lobirala je za brži razvojni put države.
IZVOR: Jagul Wine Cellar
U splitskom dnevnom informativno-političkom listu “Jadranski dnevnik” prije 86 godina, dana 17. studenog 1938. godine objavljen je članak o otvaranju hotela restorana u Imotskom. Na taj način veliki doprinos imotskom ugostiteljtvu i turizmu dao je Ante Ćosić (1911) otvorivši hotel na mjestu bivšeg hotela “Zagora”. Uz smještaj u njemu je nudio svoje čuvene kuharske delicije po kojima je kod starih Imoćana ostao i danas poznat. U to davno doba organizirao je jedan oblik cateringa, pa su sva važniji događaji ili primanja važnih osoba odrađivani pod njegovim vodstvom. Prvi i jedini je u Imotskom u konobi svoje kuće radio poznatu soda vodu koju je konzumirao čitavi grad. I danas su u obitelji baštinika sačuvane posebne boce u kojima se sada punila.
Prvi imotski hotel “Dunda” otvorio je Marko Dunda, bogati trgovac i jedan od prvih nakladnika razglednica sa imotskim motivima rođen 1870. godine. Marko Dunda umro je prije I svjetskog rata pa je vođenje hotela nastavila njegova kćer Ljeposava Lipa, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika. Hotel je preimenovan 1928. godine u hotel “Zagora”, a bio je sastajalište gradske gospode, elegantno uređen te ukrašen velikim kristalnim zrcalima. U razdoblju između dva svjetska rata Imotski nije brojio puno stanovnika ali su oni organizirali bogat kulturni i zabavni život te su u tom razdoblju djelovala mnogobrojna društva športska, prosvjetna i ekološka. Njihove zabave i koncerti su se održavale u Hotelu “Zagora” kao i svi važniji gradski događaji, politički i drugi vezani za pojedine obitelji uz sudjelovanje svih građana. Restoran Ante Ćosića nastavio je raditi godinama iza drugoga svjetskog rata. U restoranu je radilo nekoliko članova njegove obitelji koji su se trudili kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Hotel “Dunda” alias “Zagora” i hotel-restoran Ante Ćosića ostali su do danas dio ugostiteljske memorije Imotskoga.
Otvoren hotel-restaurant u Imotskom
Već od duže vremena opaža se u Imotskom velika potreba jednog hotela, u kojemu bi prvenstveno poslovni ljudi mogli da nađu makar što im je za odnosno vrijeme boravka u Imotskome najpotrebnije, U Imotskome je taj hotel pod imenom „Zagora“ nekada postojao, ali iz raznih okolnosti bio je osuđen na propast. I ako postoje i druge gostionice u kojima se je mogla dobiti prava domaća hrana ipak kako gore spomenuto osjećala se je potreba hotela – restauranta, a to najviše za poslovni svijet. Sticajem okolnosti, taj i takav restaurant je otvoren i sigurno je da će se sada sa istim udovoljiti zahtjevima vremena. Hotel-restaurant je otvoren u zgradi Državne hipotekarne banke, na istome onome mjestu gdje je nekada bio hotel „Zagora“ i to kod državne osnovne i građanske škole, a otvorio ga je Ante Ćosić, inače vrijedan i sposoban u svojoj struci, i koji garantira sa svojom vrijednošću da će novootvoreni restaurant potpuno poslužiti svojoj svrsi i potrebi samoga mjesta, koliko radi poslovnog svijeta toliko i radi normalnog razvijanja turizma, koji se zadnjih nekoliko godina u Imotskome primjerno razvija, a koji bar radi pomanjkanja ovakovog restauranta nije mogao da dostigne onaj vrhunac koji Imotskome pripada.
Arhiva Tornade Zen Ćosić
