U današnjoj emisiji donosimo iduće teme:
- Tripalova avlija
- Glavna ulica u Imotskom, Pjaca
- O slici Gospe od Zdravlja
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Nadovezujući se na članak o organiziranoj hotelskoj i ugostiteljskoj djelatnosti u Imotskom i ulozi Ante Ćosića u istoj, navest ću nekoliko pojašnjenja. Ugostiteljska djelatnost obitelji Ćosić počela je već oko 1930. godine u kući Tripalo koja se nalazi na imotskoj Pjaci. Pokrenuo ju je Ante Ćosić, jedini od šestero braće s urođenim ugostiteljskim nervom. Otvorio je restoran u južnom dijelu kuće gdje je bilo malo dvorište s odrinom i slikovitim bunarom uokvirenim prelijepom krunom od klesanog kamena, iz kojeg se je tada, razumljivo, koristila voda za potrebe kuće i restorana. Zanimljivo je da Ćosići nisu plaćali najam za taj prostor i djelatnost jer je obitelj Tripalo koja se između ostalog bavila i vinarstvom, postavila jedini uvjet da se u restoranu poslužuje isključivo njihovo vino. Kulinarski pak značaj restorana proizašao je iz činjenice da je otac obitelji Nikola Ćosić, inače općinski i sudski poslužitelj, vjerojatno donio neka iskustva radeći kao kuhar u austrijskoj vojsci, ali je u memoriji ljudi i iskustvu brojnih potomaka obitelji ostala uloga njegove žene Jurke koja je svoja kuharska umijeća najviše mogla zahvaliti svojoj radišnosti, dobroti i odnosu s ljudima. To su začini koji su se fino nadovezivali na njezino čudesno umijeće kuhanja i koje su nasljedovali potomci, napose sin Ante, a njemu je u ugostiteljskom poslu kužina majke Jurke bila važan faktor. U restoranu su se hranili činovnici, učitelji i općenito abonenti koje je posao doveo u Imotski na duže ili kraće vrijeme. Za vrijeme kakvih proslava ili sajmenih dana restoran bi pojačao svoju djelatnost, i o tome postoje priče i anegdote. Ispričat ću jednu što sam je čula davno. Pazarni je dan. Srijeda. Imotski trgovci širom otvaraju dućane i nastoje što više pazariti. U trgovini metražne robe Vice Pervana mora toga dana pomagati i Tonkica, žena mu, a tko će kuhati ručak? Sluškinja Mara mora čuvati dicu…Tonkica onda uputi Maru da donese ručak izvana, u gamelama. Bilo je više gostionica u gradu koje su radile punom parom, ali Tonkica naređuje, niže gostione poimence (imena ću izbjeći ):„Mare, ne ajde u toga, ni u toga, ni u ovoga, ni u onoga, jesi me čula? Samo ajde u Jurke, u Ćosića. „ A zašto, Tonka?“ pita Vice. „Zato, Vice, jer je u Jurke i najčišće i najukusnije i najslađe. Eto zašto.“ (Doista jednostavan marketing). Za Svetoga Stipana restoran Ćosić slavi ovog sveca i to je dan kad se pozovu i počaste prijatelji pa se kuha svečaniji ručak i nema gostiju. Na grupnoj slici snimljenoj 26. prosinca 1932. godine u avliji ispred Tripalove kuće prije ručka snimljeni su Ćosići i prijatelji. Nabrojit ću ih redom: Ivan Ćosić, Jozo Jelavić (sin Matije Jelavić), Nikola Ćosić, učiteljica Anka Buljan, dalje gornjim redom: Boško Ćosić, Ante Ćosić, Ksenija Milinović, Braco Vitković, Jurka Ćosić, Ljuba Ćosić (kasnije Pancirov), Stipe Ćosić (iza), Marica Milinović, Stanislav Težulat. U sredini, red ispod: mali Braco Milinović, Marija Rako (prije Ćosić) uz Anu Ćosić (kasnije Ninić). Na triciklima su Marijini sinovi Borivoj i Dalibor Rako. Iza Ivana viri iz kužine dobra Ana Kuzman Crnogorka s Bazane koja je Jurki pomagala u kužini.
U spomen na babu Jurku i sve drage, zapisala: Gordana Radić
Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću. Početkom 20-oga stoljeća u Ligutića kući bila je smještena ljekarna koju je vodio Paškval Ferrari oženjen za Klotildu Ligutić, a šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić držala je u kući slastičarnicu sa nezaboravnim krempitama, bobićima i škartocetima. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa mirazom supruge Marije Ane Bitanga na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću te je podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a 1911. godine uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Prvi vlasnik kavane bio je Talijan, a 1930. godine kavanu su kupili Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto koji je doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.
Razglednica u arhivi Igora Goleša
Gospe od Zdravlja štuje se od 17 st. i to najprije u Veneciji gdje je .na zagovor vjernika Gospe učinila čudo i zaustavila širenje kuge. U znak zahvale podigli su veliku crkvu Madona della Salute. Zavjet je učinjen baš na današnji dan 21. studenog 1631. godine. Štovanje se ubrzo iz Venecije proširilo svuda po Mediteranu. Jednostavan i lijepi mramorni Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom izrađen je u radionici Pavla Bilinića u Splitu, a poklonivsi 10.000 kruna svojoj ga je crkvi darovao hrvatski rodoljub, profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.). Na antipendijumu se ističe reljef koji u bijelom mramoru prikazuje Navještenje Marijino. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine. Olltar krasi sika Gospe od Zdravlja, kopija venecijanske slike iz spomenute crkve Madona della Salute. Uz zavjetnu sliku Gospe od Anđela u Imotskom se na osobit način štuje i slika Gospe od Zdravlja. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine hrvatski pisac i pjesnik te narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.). Raskošno ukrašeni srebrni okvir slike, remek-djelo zlatarstva, majstorske radionice u Bresccii dao je 1864. godine izraditi kao zavjetni dar za 1500 fiorina Imotski gvardijan fra Felicije Luetić po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Okvir je izradio venecijanski zlatar Pietro Fauro zvani Buri. Zanimljivo je da je fra Filip Grabovac poklonio 1731. godine sliku Gospe od Zdravlja, rad nepoznatoga umjetnika mletačke barokne škole 18. stoljeća i crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobromu. Fra Filip Grabovac je hrvatski pučki pisac, franjevac, teolog i filozof, koji se školovao u Italiji. Bio je osuđen na doživotni zatvor u Veneciji zbog knjige “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga”, tiskane 1747. godine. Po presudi knjige je trebalo uništiti spaljivanjem. Od tog strašnog čina spašeno je samo pet primjeraka ove knjige, od kojih se jedan primjerak čuva u Samostanu u Imotskom. Fra Filip Grabovac optužen je za protumletačku djelatnost i zbog izrazito rodoljubnog iskazivanja svojih stavova u spomenutoj knjizi i pjesmi “Slava Dalmacije”. Umro je 13. veljače 1749. godine u franjevačkom samostanu na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci.
Premila Majko, Gospe od Zdravlja,
umorna zemlja tebe pozdravlja,
Vapaji naših i molbe čuj nam plam,
milosti potrebne isprosi nam.
Ufanje naše, nado jedina,
preslatka Majko, pomozi svima,
isprosi Gospe, milost zdravlja…..
Fotografiju snimio Branko Tonković
