U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo vrlo zanimljive teme:
- O imotskom dobročinitelju Ljubi Tripalu
- Stoljetna Ćosića kostela na glavnom imotskom trgu
misiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom na današnji dan prije 123 godine, 7. siječnja 1902. godine. Imotski veleposjednik i trgovac sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.-1947.). Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera. Uz veliku financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, 1925. godine zasađen drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine kestena sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i kestena i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola, providura Imotske krajine iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće bili su puni sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući u Imotski. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od jednog Imoćanina izdan i uhićen. Sproveden je u logor Viktoravac kod Siska gdje je u svibnju 1945. godine ubijen od partizana. Ing Ante Jelavić (zet dr Mile Vukovića) u svojim memoarima napisao je:” U Zagrebu je ubijen Ljubo Tripalo, trgovac i dobročinitelj, samo zato jer je bio ugledna osoba u Imotskom i okolnim selima…”. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika (autori kojih među ostalima su bili Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić….) tridesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.), Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.). Marija se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog za vrijeme službovanja u Buenos Airesu u Argentini, u braku nije bilo djece, Milica se nije udavala, a Nevenka se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Andro se kao mladić utopio u Modrom jezeru, Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor koji je umro u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla.
TEKST: Anamaria Marušić Tonković

Imotski, razglednica Pazara pod snijegom 1920. godine, jedna od poznate 3 stare razglednice Imotskog pod snijegom i posljednja fotografija stoljetnog stabla kostele koju su posadili muslimani Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Odnosi se na područje Vrdola poviše Baga gdje i danas žive Ćosići. Nakon oslobođenja Imotskog od Turaka 1717. godine troje djece Ćosića ostalo je u imotskom. Prezime je nastalo od turske riječi kose ili perzijske kuse, a obje znače isto, čovjek bez izrasle brade i brkova, bezdlaki. Najstariji poznati predak današnjih imotskih Ćosićia bio Ali beg Kjose (Ćose), islamske vjeroispovijesti, zabilježen 1622. godine u jednom spisu imotskog kadije kao svjedok. Njegovi se potomci nakon oslobođenja Imotskog od Turaka pokrštavaju, a njihovih odnosno Ćosić Begovićevih 70 kanapa zemlje na Kamenmostu, uz Vrljiku, kao i kula, pripali su serdaru Mati Šoiću. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Sljedeće zime 1921. godine uz nezapamćenu studen kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta, kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Po Mletačkom zemljišniku iz 1725. godine, Marko Vučemilović došljak iz Duvna u obitelji s troje čeljadi dobio je samo vrt bez kuće (kule). Oko 1800. godine kulu je zaposjeo Marko Vučemilović (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Uz kulu kuću je sagradio Biaggio Blaž Vučemilović (1820), sin Marka i Marije Colombani i to je prva sagrađena kuća Vučemilovića u Imotskome. Dalje u nizu su kamene kuće sagradili Blaževi sinovi Lovre (1863) i Ivan Zane (1876). Vučemilovići jedna od 4 najstarije obitelji u Imotskome uz Bauke, Colombane i Jerkoviće postaju sredinom 19. stoljeća najbrojnije pleme u mjestu.

Razglednica u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić
IZVOR: Jagul Wine Cellar