U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije jako zanimljive teme. U prvom dijelu poslušajte priču o prvom imotskom zubaru Bogomiru Goto Duzbaba i njegovim marketinškim trikovima još od prije 100 godina. Drugi dio rezerviran je za priču o imotskoj Šentadi koju je napisao Josip braco zen. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Svjetski dan oralnog zdravlja obilježava se 20. ožujka svake godine, promičući razvijanje svijesti o važnosti brige o oralnom zdravlju. Međutim u Imotskom se vec prije 100 godina promicala takva svijest što vidimo na ovoj fotografiji. Mladi imotski stomatolog dr. Bogomir Goto Duzbaba 1925. godine prezentira javno vađenje zubi na čuvenim imotskim skalinama okružen mnoštvom radoznalih Imoćana i žitelja okolnih sela. Prvi imotski zubar dr. Bogomir Goto Duzbaba po dolasku u gradić morao je osmisliti kako ljude potaknuti da dođu baš do njegove ordinacije u slučaju zubobolje pa je odabrao upravo ovaj marketinški trik za promoviranje svoje ordinacije. Dr Duzbaba je shvaćao da je i negativna reklama, dobra reklama i da će ovaj događaj ukoliko ga učini javnim biti glavna tema svih razgovora u Imotskom u sljedećim danima. Dr. Duzbaba je pacijentu zub iščupao prstima, a ne kliještima, a zanimljivo je da je u Imotskom tada kratko radio još jedan putujući zubar, rumunjskog podrijetla kojem je specijalnost bila upravo vađenje zubiju prstima i bio je direktna konkurencija mladom dr. Duzbabi. Fotograf je Mate Olujić i tako nam podario ovu sjajnu fotografiju. Dr Bogomir Gotfried Goto Duzbaba (1900-1965) rođen je u Dubrovniku, a studij stomatologije završio je u Beču. Radio je kao stomatolog u Imotskom, Postirama, Vrgorcu i Omišu. Oženio se 1928. godine u Omišu za Veselu Franceschi (1907-1994), kći Rade te su imali dvije kćeri Maru (1929-2013), udanu za Lajosa Zsuffu i Magdu Magi (1947), slikaricu koja zivi i djeluje u Splitu.
Foto razglednica objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša te je bila dio postava Igorove izložbe u Pomorskom muzeju u Splitu 2022. godine.
Fotografija u obiteljskoj arhivi
ŠENTADA
Lipi mali kvartić u srcu Imotskog, pa smo ga tako i osjećali. U srcu jezeranske ulice. Bila je lipa betonska šentada, za ugodan boravak pedesetak osoba u hladovini dvaju plemenitana. Tu je mali trgić i stara prisušena česma. Koliko god je pruža lipi boravak svojim hladom, veliki plemenitan toliko je te svoje usluge skupo naplatio. Šentadu je doslovno raspolovio te se morala do temelja srušiti. Pristupilo se obnovi ali je tako grezo ozidana grezim šporkim kamenom bez mogućnosti da bi se moglo sidit ko nekad. Plemenitan biva sasičen. Taj plemenitan dobrovoljno je posadila grupica susjeda, to su: Marko Đamonja, Abram Rako, moj tata Frane Zen, Toni Težulat i Milan Kujundžić. Jedan bi posađen prid kućom Tonća Ivanovića te dva na Šentadu. Odlika im je bila što brzo rastu i prave ugodan hlad. To se lipo odrazilo jer su tih godina bivale jake litnje žege, pa smo imali ladovine iako smo bili željni i žedni vode. Ovo me ponukalo zapisati sjećanja jer sam na tom kvatriću proveo dio mog najljepšeg ditinjstva sa ostalom dicom moje drage obitelji i prijatelja. Ta je Šentada odisala životom, bilo je smija, igara, pisme, svađa, zabave za svakog. Bijahu pomišani svi uzrasti; stariji su tirali po svom, pa bi dežurne krivce nalazili u nama dici, pa smo često bili potrani sa Šentade kad bi nam bilo najdraže. U tome su se najviše isticale Roža, Matija, Mara, barba Ivan, Karma…. Iako je bila oskudica vode, za nas dicu bi se uvik naša bokal vode kako bi nas u ljutnji polili i rastirali na kratko. Među ove tri su uvik vrcale iskre, kletve da bi nakon potrošeni tekstova slijedilo pleskanje po guzici. Mi dica smo unatoč proganjanjima, pa malo kaprica, ipak najrađe boravili na Šentadi. Taj kvatrić je bio pun dice svakog uzrasta, a nismo se dilili po uzrastu ni po bogatstvu, prava neiskvarena dica. Stariji su imali razlog biti čas nabrušeni do čas raspoloženi. Ipak je rat još dobro bio prisutan u nekim dijelovima svakodnevnog zivota, pa bi često među njima vrcale iskre. Za takve trzavice najspremeniji je bio Ico među njih bacit kost koju je uvik nosio u džepu jakete. Svima je zna bolnu točku, tako bi se dotaka teta Luiđe Borića nazivajući je bikom, a ona na to: “Što se ti javljaš politrenjače”, a on kontrira: “Ko je tvoje poloka, neilice. nepilice od ošta su vam guzice”. Uslijedilo bi povlačenje iza škura jer bi svaka druga rič mogla izazvat novu paljbu. On bi se odma pribacio na susjedne prozore upitno_”A šta se vi Giginice smijete, stare usidjelice, da ste valjale rano bi se udale, a ko bi zmije oženio”. Možete zamisliti kontra reakciju s njihovi prozora ali to njega ni najmanje nije remetilo da bi u sekundi opušio Rožu i Matiju uvridama u kuću. Često bi zna posprdno reći kako mu je ugrožena sigurnost i mir jer ga okružuje sedam smrtnih grija, sedam kurava, sedam zmija ljutica, sedam zagoški, pa bi im naniza imena: Mara, Matija, Iva, Jurka, Mara, Pila i Mara. Svojevrimeno je iznajmio potkrovlje za stan u svojoj kući, skromnijoj četverobrojnoj obitelji Nikole Nogala pa kad bi navečer izašli udahnit malo zraka iz vrućeg usijanog potkrovlja da bi sili na šentadu tik do njega, a on bi odma počeo s provokacijom: “Sad ću vam deklamirati pismu “Mrtvo puvalo”, a to si ti Nikola Nogalo, slivanjski krnjeval”. Na to bi njegova Ruža pokupila Nikolu i dicu, di nego pod užarene ploče leći u osam sati usrid lita. Na to bi on još nadoda Ruži: “Šta se ti arbanaška joguniš, sedan gladni godina uživaš moje palače”. Da bi malo ublažio, nadoda bi:” Sad ću vam deklamirati pismu Mrtvo puvalo koju pamtim još iz četvrtog razreda pučke škole”. Ja sam uspio tu pismu zapisat za živa barba Ivana i sačuva je od vrimena zaborava. Još bi o barba Ivanu ali čekaju me drugi…. Na Šentadi su još sidili, pričali, pivali zamećali smij, moji roditelji, Toni i Mara, Roža, Matija, Ivan, Jakov, Luiđa, Peša, Ica, šjora Mica, Jozeva, Mate, Danica, Julka, Ivankica, Jelena, Zora, Evica, Neva, Marko, Mate, Jozica… Barba Jakov bi nam pričao dogodovštine iz Australije, pa bi nam uz pohvalu zna reći da je on vezano uz Australiju iks puta pripliva priko ekvatora, a nije nego odlazak u i povratak iz Australije u imotski. U njega je pomagala Jozica Matina, pa bi barba Jakovu povjerila nejakog Markicu na čuvanje dok je ona na rađi. On bi Markicu postavio na kolina uz pismu, koju je možda njega učila stara baba:”Culi luli, na poju vucl majku zakoju, nemoj vuko majke, majka mi je draga, šikare mi dala”. Kad bi mi pipali za sakrijavice, umiša bi se Jozica sa svojom iz ditinjstva pipavicom:”Didi dido na undeku, miče glavom na divojku, oj divojko di si bila, ja sam bila u Turaka, šta su tebi Turci dali, dali su mi jedno guče i to guče kara, guče dan, dan, trideset i jedan dan”. Odma smo je prihvatili, zamislite koliko je stara kad bi Jozica sada imala blizu sto lita. Jednog užarenog dana sidila je u ladu na šentadi moja mater i Mara kad je do njih sila jedna cura sva oznojena, čeka drugu curu za ići u kino. Na nogama je imala debele zimske škure bičve do gori. Moja mater upita: “Curo moja, jel ti vruće u tim bičvama ili te boli”. Ona će na to: “Ne boli me teta Anka nego su mi šporke noge, nisam imala vode pa se strpala u bičve jer imam rendes”. Nije veliko čudo jer mnogi bijahu i žedni. Mi dica Šentade nismo se dilili po frakciji, samo dok je bila ceremonija oko svetog Ivana dok izgore svitnjaci. Nakon toga bi bili jednistveni makar je bilo i razbijenih glava. Tako biješe na obali podno Topane, na Bazani na Gospinom dolcu iz kojeg su nas posjednici takvim guštom potravali pa i upotrebom kamenja i pogrdarijama, na pok. Betunu, u Fratarskoj i Marčinoj ogradi, na Placu, sadašnjoj tržnici ili Modrom jezeru i okolo njega…Mala šentada je bila uvik napunjena dicom, prvenstveno sa šentade, to su: Mile Micin, Mile i Slobodan Braco Vuković, Mile Debeli Jelavić, Braco i Mili, Zora i Branka Zen, Anka i Banac Težulat, Perica i Nena Nogalo, Aka, Znanka i Ante Borić, Vlade i Alemka Poštenjak, Marija (Kika) i Ivica Poštenjak, Karmelo, Vanja i Mirjana Težulat, Vedrana i Žika Rako, Katica, Snježana i Mirjana Buljan, Ratko i Kvirin Smoday, Dunja, Zoja, Kiko i Teo Parlov, Ruža i Lenka, Ivo i Dražen Mostarčić, Marija i Tonći Mostarčić. Milo i Anita Benković, lord Vukosav, Ozren, Mladen, Ivo, Bil, Anići, Katica, Borka i Snježana Rudež, Jadra, Ruža, Naldo Bekavac, Branko Tomić, Ikić Čelan, Trpimir i sestre Vujčić, Rudi Soldo te sitna dica i drugi rođeni i virni Šentađani, Niko Jelenin i Niko Brankin. Igrale se već davno zaboravljene igre sakrijavice, brojalice, pipavice, ako te zapadalo brojit dogovorenu brojku zatvorenih očiju odbrojiš dok se ostali posakrivaju, tad progledaš i izgovaraš:”Ura noći, ja otvaram oči, magarac bio ko se nije sakrio” i tako …… dok otkrije slabo sakrivene za svoju zamjenu. Zatim se minjaju pipavice, kao:”Pipavice pipana vile na kule, staglac, maglac, ovije mali ili mala vrabac”, zatim Jedan, dva, tri pobili se fratri, na crkovnim vratim, jedan drugom viče: “Pomozi mi striče, kako ću ti pomoći kad i mene tuku i za bradu vuku”. Zatim “En ten tini sava raka tini sava raka tika tak bija bio bum”. Zatim ima jedno među nama koji loče s krmačama, a to siti pa najčešće “Eci peci pec ti si mali zec ja sam mala vjeverica, eci peci pec”, tu svak zna. Dalje je bila država ili neka tuče, isto igra balunom u kojoj je svaki igrač zastupa jednu državu pa je tako jedna sudionica zastupala Čapljinu. Đendara i lupeža, crne kraljice, penova, cingarele, klisa na franje, trilje, petonjaka, na bake, nogometa sa krpenim balunom i mijurom od gudina, bačvica, plivanja, ronjenja skokovi u vodu i na uskopanu zemlju. Nije nam tribala skupa teretana. Zato kad danas prođem Šentadom ne sritnem živu osobu, nitko ne sidi, a nema ni na što. Strogo zatvoreni prozori, neki i željezni da je slika sablasnija, vrata zabrokvana, čak su se raspali i limeni pivci na fumarima. Mali trgić do zadnjeg centimetra nakrcan raznim autima, dogodi se da ipak netko brzinom vitra iz spize ili iz kafića probati Šentadom. Od mnoštva stanovnika ostade samo Marija i Kata, obitelj Dropuljić, Damir sa klištima, Olujići u žurbi Divna i Mijo. Ispod Šentade roza ko penjačica loza te Mikica Zujuša, …. istančala je suša.
Josip Braco Zen
Fotografiju snimila Tornada Zen Ćosić
