Zanimljive priče i ovog ponedjeljka sa facebook stranice Jagul Wine Cellar donosimo u emisiji Kultura bez granica. U prvom dijelu donosimo detalje posjeta austro ugarskog cara i kralja Franje Josipa I. Imotskom. Taj posjet bio je prije točno 150 godina, 24. travnja 1875.godine. Prigodno, nakon blagdana sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca koji se obilježava 04. svibnja, donsimo priču o osnivanju Vatrogasnog društva u Imotskom. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Prije 150 godina austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju posjetio je Imotski. Posjeta cara Franje Josipa I. posjeta je na najvišem nivou kakva se Imotskom poslije nije više dogodila. Car je doputovao 24. travnja 1875. godine preko Sinja i Lovreća u Imotski. Do Zagvozda je car morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine. Za vrijeme boravka u Imotskom car je prespavao u kući dr. Antonia Mazzi, kotarskog liječnika, a svoju raskošnu kočiju okovanu srebrom caru je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga (dijelovi karoce u kojoj se vozio car Franjo Josip I pohranjeni su i danas u podrumima kuće Radovinović Jagul u Imotskom). U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu….. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevka svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. (Glazba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku). .. .Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana, 25. travnja 1875. N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..” Car je iz Imotskog otišao u smjeru Vrgorca (i dalje prema Boki) putujući preko Zagvozda. Kočija je išla s njim, naime dok je Car jahao, seljaci su kočiju nosili za njim 4,5 sata po kiši i ledu (u to doba je Caru trebalo upravo toliko, 4,5 sata da dodje iz Imotskog u Zagvozd.). Najdetaljniji opis careva putovanja po Dalmaciji nalazi se u ‘Dnevniku putovanja’ objavljenom u Zadru 1878. Zanimljiv i prilično nepoznat detalj priče iz Imotskog vezan je za dio u kojem se spominje gradska glazba. Naime, glazba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku. Himnu Carevine Austrije, koja je ujedno bila i himna Kraljevine Hrvatske napisao ju je gradišćanski Hrvat Josip Haiden (1732.-1809.) poznatiji kao utemeljitelj bečke klasike Joseph Haydn. Danas je to himna Njemačke, a nastala je iz hrvatskog narodnog napjeva , koji se pjevao po cijeloj Hrvatskoj: “V’ jutro rano ja se vstanem..”.
Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, urednik Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2
Dnevnik putovanja , Zadar 1878.
Fotografija pretposljednjeg dugovječnog austro-ugarskog cara i kralja Franje Josipa I. snimljena je u Beču, fotograf G. Pietnezer sa natpisom VIRIBUS UNITIS (lat.) Zajedničkim snagama, carevom uzrečicom u obiteljskoj arhivi.
Uz blagdan sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca koji se obilježava 04. svibnja kao spomen na rimskog vojnika Florijana koji je osuđen na smrt spaljivanjem jer je odbio odreći se kršćanstva, imotski vatrogasci i vježba DVD “Imotski” na Pazaru krajem 1960-ih.
Pof. Vid Petričević (1864.-1945.) iz Dobrote u Boki Kotorskoj, imotski zet (oženjen za Milku Vrdoljak, kći Mihovila Miše Vrdoljaka), ravnatelj Klasične gimnazije u Splitu uz inicijativu Josipa Tripala (1862.-1929.), imotskog Načelnika osnovao je 1901. godine Vatrogasno društvo u Imotskom, a u Beču je sam naručio i platio svu potrebnu opremu. Zanimljivo je da je prof. Petričević bio i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva Imotski osnovanog 1927. godine. Osnivanje Vatrogasnog društva poticala je i vlast Austro Ugarske monarhije kako bi se osigurali pogoni Režije duhana u Imotskom od mogućih požara. Kola za prijenos vode i ručne pumpe dugo godina su se čuvale u Duhanskoj stanici kao muzejski predmet da bi ih netko prodao u Split. Dobrovoljno vatrogasno društvo “Imotski” osnovano je pedesetak godina poslije, 01. kolovoza 1951. godine, a prvi predsjednik DVD “Imotski” bio je Rajmondo Gjamonja. Ove godine obilježava se i 50. godina od osnivanja prve ženske vatrogasne sekcije u Imotskom a po nekim podacima i prve takve u Republici Hrvatskoj. Od pedesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća imotski vatrogasci bili su i organizatori imotskog kulturnog života. Tako je bio na daleko poznati Vatrogasni ples koji je bio središnja godišnja priredba u Imotskom, a pripremao se mjesecima. Vatrogasci su imali i svoj glazbeni sastav, a većina tadašnjih glazbenika bili su i članovi DVD Imotski.
Dr Vlado Vicić napisao je i uglazbio himnu DVD “Imotski” koja završava refrenom:
..Mi imotski vatrogasci
Vatru što sijeva ko grom
Gasimo željom da junačkim djelom
Spasimo mili dom.
Fotografija u arhivi Gordane Radić
