22. obljetnica smrti svestranog imotskog pjesnika Jure Ujevića

Na današnji dan, 12. ožujka, navršava se 22 godine od smrti hrvatskog pjesnika, slikara i humorista Jure Ujevića, rođenog 10. rujna 1942. u Krivodolu kraj Imotskog. Ovaj svestrani umjetnik ostavio je zapažen trag u književnom i kulturnom životu Imotske krajine i šire.

Pjesnik zavičaja, ljubavi i čovjeka

Jure Ujević tijekom života objavio je niz zapaženih zbirki poezije u kojima su se isprepletale teme ljubavi, zavičaja, životnih promišljanja i mediteranskog ugođaja. Među njegovim najpoznatijim zbirkama su:

• Svanuće ljubavi (1969.)
• Zanosne tišine (1971.)
• Egzotični putnik (1973.)
• Ljubav može u vrijeme (1975.)
• Zavodnik (1985.)
• Prepoznati predjeli (1989.)
• Proljeće u duši (1991.)
• Vatre noći (1994.)
• 30 ljubavnih i jedna imotska (1995.)
• Sunce u čovjeku (1996.)

Njegovo pjesništvo često je bilo emocionalno, meditativno i prožeto snažnim osjećajem pripadnosti rodnom kraju, zbog čega je Ujević ostao posebno cijenjen među čitateljima u Dalmaciji.

Humor, satira i umjetnost

Osim poezije, Ujević je pisao i humoristične i satirične tekstove, objavljene u knjigama Trojanska mazgetina (1993.) i Humor & satira (1999.).

Bio je i slikar dalmatinske naive, a njegove su slike izlagane na više izložbi. Uz književni rad, okušao se i u glazbi – objavio je dva kantautorska audio izdanja s recitalima vlastitih stihova i pop pjesmama.

Trajan trag u kulturnom životu Imotske krajine

Ujević je preminuo 12. ožujka 2004. godine, a njegovo stvaralaštvo i danas se čuva kroz književne večeri, čitanja stihova i izložbe posvećene njegovu radu. Takva događanja redovito podsjećaju na autora koji je svojim djelima spojio poeziju, humor, glazbu i likovnu umjetnost.

Danas, 22 godine nakon njegove smrti, Jure Ujević ostaje zapamćen kao jedan od prepoznatljivih glasova imotskog, dalmatinskog i hrvatskog pjesništva, umjetnik koji je svojim stihovima slavio ljubav, čovjeka i zavičaj.

Najljepša pjesma Dalmaciji (Jure Ujević)

Kažem Dalmacija (Martinu) Kažem: Dalmacija! Ni jedna druga i draža zemlja srcu prirasla kao mahovina za stablo i kamen.

U brdima kameni cvjetovi-stada ovaca, u podnožju more na valove, jutri sunce na ramenu.

U podne sunčeva svjetlost okomito s nebesa, san u tvrdo lišće masline u tjeme u potiljak kamena.

Dozrijeva žut limun-zlatokosa kupačica na žalu-otvorena knjiga u ruci. Pas isplazio jezik, pasja vrućina.

Jarac kozodarac na kozjoj stazi sve dok ne iziđe mjesec kozorog ko dječak bosonog koji jami kamen i baca u svaku jamu misao iz glave ko munja u nebo. Strese se zemlja od silne spoznaje, riječ zadrhta u grudima: život je kruh sa devet kora, duša tek jedan dah dan krvav na dlanu jasan cilj živjeti u procjepu.

S prutom u ruci zovnicom o ramenu kamenim poljem beri cvjetove-tako je čuvao stado pastir tvoj djed i pradjed, čvrst ko stijena lukav ko lisica, pogled mu oštrica noža lice koštunjavo boje badema riječ mu tvrda vjera žuta i crvena zemlja među prstima.

Misao vertikala u smiraju. Osamljen čempres mrk u prisoju ko neoženjen momak. Go kamen plav se čini

U podnožju brda more na valove. Žedna je zemlja, žedna je zmija, usta su žedna. U orbiti galeb i orao razapeli krila oštar im vid, oštre im kandže. Cvrčci pritišću akordima.

Žest je u zraku, iz kugle užarene lije snop svjetlosti nebeske. Toranj se kameni nebu ustremio, muklo brenči zvono južno podne gavranovi i sprovodi s jaucima nebesima, djeca i male ptice u krošnjama pinije i bora pjesme i sjene po tlu ispucale zemlje, vruć dah.

Na žarkom suncu među trsjem loza u znoju se kupa čovjek i pljuje u dlanove da bude bolje vino žuljevi mu krvavi mišice od snage pucaju puca kora zemlje, jutrom i suncem na ramenu do večeri sagnut nad čovjek i pljuje u dlanove da bude bolje vino žuljevi mu krvavi mišice od snage pucaju puca kora zemlje, jutrom i suncem na ramenu do večeri sagnut nad svojim siromaštvom.

O podne magarac i seljak pod punim teretom. Stari sat na zvoniku otkucava vrijeme: tik.. tak..tak.. tik..magarac udara kopitom o pločnik čovjeku noge klecaju, čovjek će od magarca više izdržati…Kažem: Dalmacija!

Ni jedna draža zemlja. Kiše i magle sunce preko pločnih krovova, vjetar preko kadulje, smiljai suhe levande, bijesni valovi u uvali se smiruj u val valom o bijeli kamen galeb i kamen bijelo, nebo i more plavo.

Na brodu života koji brodi usprkos vječno je more, mimoze cvjetaju žuto cvijeće juga… u jadnom životu čovjeka sunca kruha i ljubavi nikad dovoljno…Orbitom se penje misao dubinom spoznaje slike života prelamaju se u piramidi svjetlosti po zapamćenju, skupljaš godine iskustva, slike u albumu, jer ljubavi nisu prolazne. Zmija u travi riđa u kamenu siva ujela bi iz mozga.

Dozrijeva grožđe, crvene se šipci…brodovi brode usprkos oluji i bijesnom valu u život brode preko mora, oceana, preko vode; galeb i kamen bijelo nebo i more plavo val valom o bijeli kamen. Kažem: Dalmacija!

Ni jedna druga i draža zemlja srcu prirasla ko mahovina za kamen i stablo u njoj sve jutro i sunce na ramenu… bijeli putovi u svijetu i u postojbinu srca: Iz glave misao ko munja u nebo.

Večeri što dolaze kad sunce sjedne na vrhove planina i kad sami prebrojavani činimo račun s razlogom mislio životu u kome nas je bijeda svemu naučila

Još samo valja osedlati konja vile na i u san pasti i rasti kao vidici zora i mora i kamena u vijenac gorja spletenog ko riječ majke u carstvu priče i bajke Dalmacija!

Nijedna draža zemlja, vrela, žuta, crvena što se među prstima rasipa. Kamen koromač kupina drača zmija stina…