48 godina od ubojstva Ante Brune Bušića, hrvatskog domoljuba i borca za neovisnu Hrvatsku

Ante Bruno Bušić bio je novinar, književnik, povijesni istraživač i politički disident koji se zalagao za demokratsku, suverenu i slobodnu Hrvatsku. Zbog svojih političkih stavova bio je proganjan i zatvaran, a nakon odlaska u emigraciju postao je jedan od istaknutijih predstavnika hrvatske političke emigracije. Ubijen je u Parizu 16. listopada 1978. godine, u atentatu koji je ostao jedno od najpoznatijih nerazjašnjenih poglavlja hrvatske političke emigracije.

Djetinjstvo, školovanje i prvi sukobi s vlastima

Ante Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u Vinjanima Donjim. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a već tijekom gimnazijskog školovanja istaknuo se književnim radom i kritičkim promišljanjima o tadašnjem političkom sustavu.

Kao srednjoškolac našao se pod prismotrom jugoslavenskih sigurnosnih službi nakon što je u anonimnoj anketi izrazio kritičke stavove prema komunističkoj Jugoslaviji. Pisao je kratke priče koje su objavljivane u omladinskim listovima, a 1955. godine osvojio je nagradu žirija časopisa Polet, u kojem su bili i Mirko Božić te Zlatko Tomičić.

Tijekom školovanja suočavao se s političkim pritiscima. Kao maturant izbačen je iz gimnazije, uz zabranu nastavka školovanja u drugim gimnazijama na području Jugoslavije. Obrazovanje je nastavio u Splitu, gdje je maturirao 1960. godine.

Nakon toga upisao je studij filozofije i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali se ubrzo prebacio na Ekonomski fakultet. Diplomirao je 1964. godine radom Moral i socijalizam.

Zatvor, politički progoni i novinarski rad

Nakon završetka studija Bušić se zaposlio, a potom dobio priliku raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o njegovu zaposlenju potpisano je 23. lipnja 1965. godine.

Iste godine Bušić je bio zatvoren, a početkom 1966. osuđen je na deset mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskog tiska i optužbi za „neprijateljsku propagandu”. Nakon puštanja na slobodu do pravomoćnosti presude otišao je u Austriju, ali se u prosincu 1966. vratio u Jugoslaviju. Zbog tadašnjih političkih promjena nije pozvan na izdržavanje ostatka kazne.

U javnosti se sve više isticao kao novinar i publicist. Bio je jedan od urednika Hrvatskoga književnog lista, a nakon njegova gašenja krajem 1969. otišao je u Pariz, gdje je živio do travnja 1971. godine.

Po povratku u Zagreb zaposlio se u Hrvatskom tjedniku te postao član njegova uredništva. U svojim tekstovima obrađivao je hrvatska nacionalna, politička i povijesna pitanja, zbog čega se našao u sukobu s jugoslavenskim komunističkim vlastima.

Zatvorska kazna nakon Hrvatskog proljeća

Nakon političkog sloma Hrvatskog proljeća, Bušić je u prosincu 1971. ponovno uhićen. Teretilo ga se, među ostalim, za političko djelovanje protiv tadašnjeg društvenog i političkog poretka, a optužnica je naknadno proširena i optužbama za špijunažu.

Na suđenju u jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora, koje je izdržavao u Staroj Gradiški. Na slobodu je izašao u prosincu 1973.

Ni nakon izlaska iz zatvora nije bio pošteđen pritisaka. Teško je dolazio do zaposlenja, a krajem 1974. godine fizički je napadnut na dubrovačkom Stradunu. Prema dostupnim opisima događaja, napalo ga je više nepoznatih osoba, dok policajci koji su promatrali događaj nisu intervenirali. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije, no na nju nije dobio odgovor javnog tužitelja.

Odlazak u emigraciju i političko djelovanje

Krajem rujna 1975. godine Bušić je napustio Jugoslaviju i otišao u London, gdje je dobio politički azil. Ondje je djelovao u uredništvu časopisa Nova Hrvatska i nastavio pisati o političkom položaju Hrvatske te položaju hrvatskih emigranata.

Godine 1977. na izborima za Drugi sabor Hrvatskoga narodnog vijeća dobio je najveći broj glasova i izabran je na čelo Ureda za propagandu. U toj je ulozi uređivao i objavljivao Vjesnik HNV-a.

Bušić je zagovarao demokratsku i suverenu Hrvatsku, a svojim je publicističkim radom nastojao upozoravati međunarodnu javnost na političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji. Njegovo djelovanje učinilo ga je jednim od prepoznatljivijih predstavnika hrvatske političke emigracije 1970-ih godina.

Atentat u Parizu 16. listopada 1978.

Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57, iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja "Astra" kalibra 7,65 mm.

Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije. Na suđenju je priznao da je od Službe državne sigurnosti dobio nalog da ubije Bušića i da je zbog toga putovao u Pariz, ali je tvrdio da je nalog odbio izvršiti. Zbog nedostatka dokaza oslobođen je optužbe.

Posljednji ispraćaj i povratak u Hrvatsku

Bruno Bušić pokopan je 23. listopada 1978. godine na pariškom groblju Père-Lachaise, uz nazočnost približno 1.200 Hrvata.

Na njegovoj nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme Trubač sa Seine, na hrvatskom i francuskom jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Izbor tih stihova simbolično je povezivao Bušićev život u emigraciji s idejom otpora i težnjom za slobodom.

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku te su 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Nasljeđe Brune Bušića

Bruno Bušić ostao je zapamćen kao novinar, književnik, povijesni istraživač i politički emigrant čiji su život obilježili sukobi s jugoslavenskim vlastima, zatvorske kazne i borba za političke ideale.

Njegova biografija svjedoči o političkim sukobima i represiji u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i o ulozi koju su novinarstvo, publicistika i emigrantske organizacije imale u raspravama o hrvatskom nacionalnom pitanju tijekom 20. stoljeća.

Bušićevo ubojstvo u Parizu 16. listopada 1978. godine ostaje važan dio povijesti hrvatske političke emigracije i podsjetnik na nasilje koje je pratilo političke sukobe toga razdoblja.