Ana Vilenica u ulozi Ane Katarine ostavila imotsku publiku bez daha – donosimo osvrt prof. Mare Pezo

Na tvrđavi Topana u Imotskom u ponedjeljak, 31. kolovoza 2026., izvedena je monodrama „Ana Katarina“, posvećena Ani Katarini Frankopan Zrinski, jednoj od najistaknutijih žena hrvatske povijesti 17. stoljeća. U naslovnoj ulozi nastupila je poznata hrvatska glumica imotskih korijena Ana Vilenica, dok je glazbenu pratnju na violini izvela Maja Veljak.

Predstava je izvedena na otvorenoj pozornici Topane, u ambijentu koji je dodatno naglasio povijesnu i emotivnu dimenziju priče o Ani Katarini Frankopan Zrinski. Kroz glumačku izvedbu, glazbu i binauralni zvuk publika je imala priliku upoznati život, ljubav, patnju i snagu žene koja je ostavila dubok trag u hrvatskoj povijesti.

Ana Vilenica kroz monodramu je oživjela lik Katarine Zrinske, supruge Petra Zrinskog, donoseći pred imotsku publiku njezinu priču, obiteljsku sudbinu i povijesne okolnosti u kojima je živjela.

Posebnost izvedbe bila je i u tome što se priča o Ani Katarini smjestila u autentičan povijesni prostor. Topana, sa svojim kamenim ambijentom i pogledom na Imotsku krajinu, postala je prirodna kulisa za priču o jednoj od velikih hrvatskih povijesnih žena.

Publika je predstavu ispratila dugotrajnim i gromoglasnim pljeskom, uz povike „Bravo!“ i želju da se predstava ponovno izvede pred imotskom publikom.

U nastavku donosimo osvrt prof. Mare Pezo, na predstavu „Ana Katarina“.

ANA KATARINA

( POVRATAK ZABORAVLJENE HEROINE )

U Imotskom, ljubitelji kazališnih dasaka, imali su priliku, 31. kolovoza 2026. biti svjedokom gore navedene predstave. Na otvorenom kazalištu, nesvakidašnjem ambijentu, slijeva se gledateljstvo, zauzima mjesto na kamenim sjedalima, na Topani koja ima dugu povijest u očuvanju imotskog identiteta. Uistinu ugodno. Lagani povjetarac rastjeruje dnevnu toplinu.

Dok očekujemo glavne aktere, ne može se oteti ljepoti eksterijera. S jedne – južne strane, mala kamena kućica u kojoj su obitavali franjevci, a koji su iz nje morali bježati pred Osmajlijama. Skrasili su se na Prološkom blatu. Sa sjevera, prelijepa mala kamena crkva u kojoj „stanuje“ Gospa od Anđela, zaštitnica Imotske krajine i osloboditeljica od Turaka. Sve upućuje, na tešku povijest i imotsku i hrvatsku, općenito.

Koje li sličnosti u sadržajnosti onoga što slijedi.

Na kamenom popločanu pozornicu ulazi žena u crnom – Ana Katarina – supruga grofa Petra Zrinskog, glumica Ana Vilenica, mirno, odvažno, hrabro. U pratnji joj mlada glazbenica, s violinom u ruci. Obučena u bijelo, Maja Veljak. Sjedaju svaka na mjesto koje im odredi režiser, poštujući scenski raspored. Kratko zatišje. Nije trebalo puno čekati da gledateljstvo u prvim glumačkim odrednicama Ane Vilenice prepozna da će u gledalištu zavladati muk koji je rastao sve do samog kraja Anine ispovijesti. U glumičinim monolozima iz scene u scenu progovarala je Katarina Zrinska s beskrajno utjelovljenom ljubavi i požrtvovnosti za obitelj, domovinu i Svevišnjega. S neobičnom energijom vodila je gledatelje kroz povijest, lijepu, bogatu grofovsku obitelj, ali i onu punu nepredviđenih nevolja koje su se srušile na Zrinsko-frankopansku veličinu. Na put im stade ljudska zloća i ne pušta ih!

Ana Vilenica ne samo što je štivo tekstopisca naučila naizust, što nimalo nije lako, nego je svu tešku proživljenost sudbine svoga supruga Petra, svoga brata Frana, svoje djece, u konačnici svoje domovine Hrvatske zapretala duboko u svoje srce koje je govorilo snažnu emociju hrvatskim standardnim jezikom, kao da su sva ta zbivanja bila jučer. Ne smije se ne prepoznati vještinu glumičine fleksibilnosti u fluidnosti usvajanja dijalektalno-kolokvijalnog govora, čestih didaskalija, emocionalnih stanki ponavljajući i riječi i misli svoga supruga Petra koji joj je posljednje pismo napisao na govoru kojim je odgojen, naslonivši ga:

MOJE DRAGO SERCE

Ana Vilenica, čitajući ga pokazala je još jednu dimenzionalnost više, ne samo osjećajem, nego za jednu Imoćanku, potpunu ovladanost ortoepskom dijalektalnom jezičnom normom!

Uistinu je rijetkost na pozornici imati glumicu poput Ane Vilenice koja svim svojim bićem: i govorom, i pokretom, i pogledom, i suzom, i drhtavom rukom u ponekim scenama (čita Petrovo pismo, piše pismo caru Lepopolbu u Beč), ne odustaje od svojih ciljeva. Svejedno ova snažna dramska ispovijest završi tragično. Kao istinski katolici, nisu se bojali smrti, bez obzira na koji stravičan način su okončavani njihovi životi. Sve su polagali Božjoj volji s nadom da će se sresti sa SVEVIŠNJIM.

Ovdje, na imotskoj Topani, na ogoljeloj teatralnoj pozornici bez bogatih plišanih zavjesa, raskošnih lustera, s naslonima komodnih sjedalica, publika je imala čast doživjeti svu simbiozu dramskog izričaja u talentu glumice Ane Vilenica i njezine glazbene pratije, Maje Veljak. Gledajući ih i slušajući ih, gledateljstvo kao da je izgubilo dah. Tišina, duboka tišina, sve do ugašenog svjetla! A, onda dugotrajni gromoglasani pljesak, kao da bi htjeli još, čulo se. Bravo! Bravo! Dođite ponovo!

Katarina Zrinska u liku Ane Vilenice, za Imoćane, zasigurno neće biti zaboravljena heroina.

Mara Pezo, prof.