Čovjek koji je promijenio glazbenu sliku Imotske krajine: 40 godina Glazbene škole "Dr. fra Ivan Glibotić"

Pred Imoćanima je velika i posebna obljetnica. Navršava se 40 godina od osnutka i djelovanja Glazbene škole "Dr. fra Ivan Glibotić", ustanove koja je tijekom četiri desetljeća promijenila kulturnu sliku Imotskog i cijele Imotske krajine.

Kako piše Slobodna Dalmacija, ova škola odavno nije samo obrazovna ustanova – postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola Imotskog. Uz nju se glazbeno uzdigao i 156-godišnji gogant Hrvatski puhački orkestar Gradska glazba Imotski, danas sedmerostruki prvak Hrvatske i prvak Europe.

Prije osnutka škole glazbeni život Imotske krajine bio je vezan uglavnom uz tradiciju, klape, zborove i Gradsku glazbu. Danas je slika potpuno drugačija.

Imotski ima osnovnu i srednju glazbenu školu, vrhunske mlade glazbenike, nagrađivane učenike i profesore koji predaju na glazbenim akademijama diljem Hrvatske.

Sve je počelo 1986. godine, kada je profesor Ivan Glibota Crni ostvario svoju veliku ideju. Njegova priča nije samo priča o glazbi. To je priča o ljubavi prema rodnom kraju, upornosti i snovima jednog dječaka koji je vjerovao da Imotski može više.

Tekst našeg Brace Ćosića objavljene u Slobodnoj Dalmaciji prenosimo u cijelosti:

Pred Imoćanima je jedna vrlo zanimljiva obljetnica. Navršava se četrdeset godina od utemeljenja i djelovanja njihove Glazbene škole "Dr. fra Ivan Glibotić". Možda bi u nekim sredinama takva obljetnica prošla ispod radara domaće javnosti, no za Imoćane to ne ide tek tako. Postoje veliki i važni razlozi da se ta obljetnica posebno istakne, piše Slobodna Dalmacija.

Zašto? Zato što su ova škola, njezin rad i rezultati njezinih učenika tijekom posljednjih četrdeset godina preobrazili sliku grada Imotskog, ali i cijele Imotske krajine. I ne samo u području glazbene kulture i glazbenog stvaralaštva. Danas su ta škola i Hrvatski puhački orkestar Gradska glazba Imotski, koji su međusobno snažno povezani i nadopunjuju se, glavni, ako ne i jedini, prepoznatljivi izvozni "brendovi" Imotskog i Imotske krajine.

Prije početka rada škole glazbeni život, a samim time i glazbena kultura Imoćana, svodili su se uglavnom na klapsko pjevanje amatera, pokoji pjevački zbor, zvukove pijanina iz tinela starih imotskih obitelji te Gradsku glazbu, koja je s nekoliko uvježbanih marševa nastupala prigodom važnijih datuma i događanja. U ruralnim sredinama i dalje je odjekivala zvonka ganga. I to je uglavnom bilo sve.

Profesor trombona

Danas, četrdeset godina poslije, Imotski ima osnovnu i srednju glazbenu školu. Ima mlade pijaniste u samom svjetskom vrhu koji nastupaju u glasovitom Mozarthausu. Ima pobjednike na natjecanjima iz različitih instrumentalnih disciplina, zborskog pjevanja i glazbene teorije, osvajače nagrada na međunarodnim, državnim i regionalnim natjecanjima.

Danas gotovo da nema kuće, stana ili zaseoka u Imotskoj krajini u kojem nema ili se uskoro neće naći barem jedan glazbeni instrument. Danas na glazbenim akademijama u Osijeku, Puli, Zagrebu, Splitu i Dubrovniku predaju profesori koji su pohađali osnovnu ili srednju glazbenu školu u Imotskom. Danas škola zapošljava četrdesetak profesora, od kojih su dvije trećine iz Imotskog ili Imotske krajine. Većina njih izgradila je svoje obiteljske domove u rodnom kraju, odgajajući nove naraštaje za koje se s pravom može pretpostaviti da će krenuti stopama svojih roditelja.

A kada govorimo o HPO-u Gradska glazba Imotski, onda su riječi o imotskoj glazbenoj kulturi i uspjesima onih koji je stvaraju još bogatije. Sedmerostruki prvaci Hrvatske, prvaci Europe – orkestar koji je od nekadašnje glazbe, tamo sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, jedva sastavljao "kvorum" za nastupe, prerastao je u današnji sastav koji broji više od sedamdeset članova. A sada donosimo razgovor otvorene duše i srca s junakom ove priče. Njegovo je ime Ivan Glibota Crni. Profesor je trombona u mirovini, više od trideset godina bio je ravnatelj škole, a nešto kraće i kapelnik HPO-a Gradska glazba Imotski.

Danas ponosno gleda na sve što je ostvareno te govori o začetku svojega sna ili, kako to zna poetski kazati, o "velikim snovima maloga dječaka". Mi bismo tome dodali: nestašnog, ponekad buntovnog, ali odlučnog dječaka s obala imotskoga Modrog jezera.

Sve je, zapravo, krenulo početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je taj čovjek započeo ostvarivati svoju ideju da se na području glazbene kulture u Imotskom može učiniti mnogo više. Uložio je vlastitu budućnost, svoju obitelj stavio na iskušenje i uložio sav svoj životni entuzijazam kako bi tu ideju ostvario, vjerujući da će jednoga dana ispuniti svoje snove. I doista se tako dogodilo.

– U svom kratkom osvrtu na pokretanje i djelovanje Glazbene škole "Dr. fra Ivan Glibotić" opisat ću kako je nastala ideja, kako sam je oživotvorio i vodio pune 34 godine. O svemu ostalom, po potrebi, pisat će analitičari, povjesničari, sociolozi i psiholozi – rekao je na početku prof. Glibota.

Ožujak je 1981. godine. Uskoro ću diplomirati. Pod vodstvom pokojnog prof. Stanka Selaka s Big Bandom Muzičke akademije u Zagrebu snimamo nekoliko glazbenih brojeva za potrebe tadašnje Radio-televizije Zagreb. Nas nekoliko studenata završne godine voditeljica je izdvojila, razgovarala s nama i pitala nas što planiramo nakon fakulteta.

Kolege su uglavnom odgovarali slično: ostat ću u Zagrebu, svirati u nekom orkestru ili predavati u školi i slično. Ja sam odgovorio da imam dvije opcije.

Prva je otići u Njemačku na usavršavanje, a onda što dragi Bog da. Već sam imao dogovor s prof. Stankom Selakom, tada profesorom trube na zagrebačkoj Akademiji, ali i na Internationale Akademie für Musik u Kölnu.

Druga je vratiti se u svoj rodni kraj i pomoći mladim talentima da ne prolaze sve ono kroz što sam ja prolazio tijekom svojega glazbenog obrazovanja. A to je izgledalo ovako – nastavio je prof. Ivan Glibota, polako povlačeći dim cigarete, svojega velikog poroka.

Ja, petnaestogodišnjak, 1970. godine, svojom voljom i željom, uz težak pristanak roditelja, nakon završene osnovne škole upisujem Pripremnu srednju glazbenu školu "Josip Hatze" u Splitu. Dolaze duge zimske noći, a ja sam usamljen u iznajmljenoj sobici, dok su kuća, roditelji, brat, sestra i prijatelji ostali u Imotskom. Onako tužan i sam promišljam: "Pa zašto ovakve škole nema u mom Imotskom?"

Životne okolnosti, ali i nostalgija, uvjetovale su da se nakon završenog studija vratim kući. Zapošljavam se u Osnovnoj školi "Runović", gdje otkrivam sklonost prema pedagoškom radu. U samo godinu dana propjevala je i prosvirala cijela runovićka škola.

Glazba na Lastovu

Nakon toga slijedi služenje vojnog roka na otoku Lastovu, gdje tijekom godine dana vodim vojni plesni sastav, pokrećem tečaj glazbenog obrazovanja za djecu, osnivam i vodim mješoviti pjevački zbor sastavljen od vojnika i Lastovčanki te uvježbavam i prvi put u povijesti javno izvodim glazbeni program lastovačke limene glazbe. U godinu dana propjevalo je i prosviralo cijelo Lastovo.

Potom se zapošljavam u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, gdje nakon godinu dana iz osobnih razloga dajem otkaz. Bio sam na životnom raskrižju: otići na usavršavanje u Njemačku ili se vratiti u rodni grad. Tih dana u meni se ponovno rasplamsala davna želja da u Imotskom pokrenem osnovno glazbeno obrazovanje. Ako ne uspijem, mislio sam, otići ću vani. Vraćam se u Imotski. Tijekom prethodnih godina u glavi sam već posložio kako sve to ostvariti i 1986. godine projekt je krenuo. Moj glavni moto bio je: "jedan instrument u svaku kuću Imotske krajine", od Imotskog, Vinjana, Glavine, Runovića, Zmijavaca, Prološca, Kamenmosta, Podbablja, Grubina, Poljica, Krivodola i Slivna, preko Zagvozda i Lokvičića, pa sve do Lovreća, Ciste Provo i Ciste Velike.

Budući da tada nisam mogao formalno osnovati školu jer tadašnji zakoni to nisu dopuštali, a ni državna vlast nije bila sklona takvoj inicijativi, pri tadašnjem Narodnom sveučilištu pokrenuo sam tečaj glazbenog obrazovanja, ali prema planu i programu osnovne glazbene škole.

Želja mi je bila da učenici za svoj rad i stečena znanja dobiju službenu svjedodžbu, pa sam pronašao način da razrede polažu preko privatnih ispita u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu.

Bio sam siguran da u našem kraju, ali i u okolnim hercegovačkim mjestima postoji mnogo djece nadarene za glazbu. Isto tako, znao sam da su za uspjeh na tom polju potrebni organizirano obrazovanje i odgoj, kvalitetna oprema i glazbeni instrumenti te stručni učitelji i pedagozi.

Važno je istaknuti da škola od samoga početka pa sve do danas ostvaruje izvrsnu i sveobuhvatnu suradnju s povijesnom amaterskom glazbenom institucijom Imotskog – Hrvatskim puhačkim orkestrom Gradskom glazbom Imotski.

Punih 34 godine

Nestvaran entuzijazam, pravilno planiranje, priprema projekata, upornost i strpljenje na kraju su se isplatili. Kada se danas prisjećam godina stvaranja glazbene škole, teško mi je povjerovati kroz što sam sve prošao. Prošao sam brojne "Scile i Haribde", bezbroj puta padao, ali sam se uvijek uspijevao podignuti i nastaviti dalje, postojan i ponosan, baš kao što je danas postojana i ponosna imotska glazbena škola.

Višegodišnja borba za svaki dokument, prostor za rad, opremu, instrumentarij i radno mjesto rezultirala je velikim uspjehom.

Moj početak bio je 1. rujna 1986. godine. Tada smo pri Pučkom otvorenom učilištu utemeljili glazbenu školu.

Program: osnovno glazbeno obrazovanje.

Prostor: jedna jedina prostorija od pet četvornih metara u bivšoj Domljanovoj kući.

Oprema: jedan polovni pianino, jedna polovna truba, jedan polovni trombon i nijedan notni zapis.

Djelatnici: jedan zaposlenik.

A taj zaposlenik bio sam ja.

Osnivači: Pučko otvoreno učilište i Općina Imotski.

Moj formalni završetak bio je 31. kolovoza 2020. godine. Punih 34 godine bio sam ravnatelj glazbene škole.

Danas škola ima sasvim drukčiji status.

Državna glazbena škola "Dr. fra Ivan Glibotić" – Imotski.

Programi: osnovno, pripremno i srednje glazbeno obrazovanje.

Prostor: uređena glavna zgrada škole (bivši Đački dom) površine 668 četvornih metara s 18 učionica, nova koncertna dvorana površine 283 četvorna metra te uređen okoliš.

Vlasnik: Glazbena škola "Dr. fra Ivan Glibotić" – Imotski.

Lijeva i desna ruka

Oprema: 15 pianina, četiri polukoncertna i jedan koncertni klavir, dvoje orgulja, desetak flauta, desetak oboa, desetak klarineta, pet saksofona, desetak truba, sedam rogova, pet trombona, dva eufonija, dvije tube, komplet udaraljki (vibrafon, ksilofon, zvona i drugo) te bogata notna arhiva s više od 2000 jedinica.

Djelatnici: 36 zaposlenika.

Eto inventure i usporedbe.

Od osnutka glazbene škole pri Narodnom sveučilištu Imotski 1986. godine pa sve do moje mirovine, moja "lijeva strana srca" bila je tajnica, administratorica i računovotkinja Dragica Lešina. Od 1999. godine, nakon završetka Glazbene akademije, moj učenik iz prve generacije imotske glazbene škole, danas ravnatelj škole prof. Darko Rimac, bio je moja desna ruka.

Zahvalan sam i svim profesorima koji su, radeći u tada vrlo skromnim uvjetima, zajedno sa mnom iznijeli prvih petnaestak godina stvaranja ove škole.

Uz zahvalu svima, posebno ističem pokojnog prof. Antu Bonića, prof. Alenku Milano i prof. Darija Maleša.

Također, važnim smatram i svoje političko djelovanje. Kao član Hrvatske demokratske zajednice izabran sam za dogradonačelnika Imotskog. Uz svesrdnu pomoć tadašnjeg gradonačelnika Ante Đuzela riješio sam svu potrebnu dokumentaciju važnu za budućnost škole, a što je najvažnije, izgradili smo novu koncertnu dvoranu za potrebe Glazbene škole i HPO-a Gradska glazba Imotski.

I na kraju ovoga kratkog osvrta želim reći da su mi u stvaranju ove iznimno važne obrazovne i kulturne institucije za grad Imotski i cijelu Imotsku krajinu pomagali brojni ljudi. Čovjek ne može sve sam.

Veliko hvala mojim prijateljima i svim dobrim ljudima koji su mi na bilo koji način pomogli – emotivno je svoju vizionarsku priču zaključio maestro Glibota.

I dalje svira

A mi ćemo ovdje dodati ono što smo dužni reći o ovom glazbenom neimaru.

Godine 1995. preuzeo je tadašnju Gradsku glazbu, koja je tek životarila. Za simbol Imotskog, osnovan još 1870. godine, zasukao je rukave. Već 2000. godine imotski orkestar postao je najbolji puhački orkestar u Hrvatskoj. Slijedili su novi naslovi prvaka i brojna gostovanja diljem Europe.

Istodobno, kao kapelnik orkestra i ravnatelj Glazbene škole, Glibota je od dvije glazbene institucije stvorio jedno srce. Obrazovanim mladim glazbenicima iz škole kontinuirano je jačao orkestar. Danas u njemu sviraju mladi iz svih krajeva Imotske krajine.

S mjesta kapelnika odlazi 2023. godine, ali iza sebe ostavlja spremnog nasljednika – sina Ljubomira, školovanog na Glazbenoj akademiji u Grazu, koji se nakon studija vraća u Imotski. Pod njegovim vodstvom orkestar nastavlja nizati uspjehe, osvaja europski naslov i nedavno sedmi naslov prvaka Hrvatske.

A stariji Glibota? On i dalje svira u HPO-u Gradska glazba Imotski.

Čovjek kojemu se Imotski s pravom mora nakloniti.

Sretan vam 40. rođendan, profesore Glibota.

Vaš je to praznik.

Sedmerostruki prvak

HPO Gradska glazba Imotski je sedmerostruki prvak Hrvatske i prvak Europe. Orkestar koji je prije 30 godina jedva sastavljao ‘kvorum‘ za nastupe, prerastao je u današnji sastav koji broji više od sedamdeset članova

Instrument po kući

Bio sam na životnom raskrižju: otići na usavršavanje u Njemačku ili se vratiti u rodni grad. U meni se rasplamsala davna želja da u Imotskom pokrenem osnovno glazbeno obrazovanje. Vraćam se u Imotski s motom: ‘jedan instrument u svaku kuću Imotske krajine‘

Početak 1986.

Moj početak bio je 1. rujna 1986. godine. Tada smo pri Pučkom otvorenom učilištu utemeljili glazbenu školu. Oprema je bila: jedan polovni pianino, jedna polovna truba, jedan polovni trombon i nijedan notni zapis. Jedini zaposlenik bio sam ja.

Popis opreme

Danas od opreme imamo 15 pianina, četiri polukoncertna i jedan koncertni klavir, dvoje orgulje, desetak flauta, desetak oboa, desetak klarineta, pet saksofona, desetak truba, sedam rogova, pet trombona, dva eufonija, dvije tube, komplet udaraljki te bogatu notnu arhivu s više od 2000 jedinica. Imamo 36 zaposlenika