DOŽIVJELA 100, A JOŠ KOPA MOTIKOM! Imoćanka baba Ana oduševila sve: „Noge i pamet me dobro služe!“

Pozovu vas na stoti rođendan jedne starice i onda očekujete da vas dočeka pogrbljena žena koja jedva hoda i govori, koju pod ruku pridržavaju djeca, unuci ili praunuci. Pripremate se uskladiti vrijeme i način na koji ćete razgovarati s njom. Očekujete polako izgovorene riječi, zastajkivanja, možda i poneku nepovezanu rečenicu.

A onda je upoznate – i od svega navedenoga nema baš ništa!

Upravo to doživjeli smo u zaseoku Matkovići na Hršćevanima, u općini Podbablje, na obilježavanju stotog rođendana bake Ane Matković, rođene Blažić.

Baba Ana rođena je točno 5. kolovoza, na dan kada se danas obilježava obljetnica početka vojno-redarstvene operacije Oluja, ali davne 1926. godine.

„Evo moje slavljenice!“

Mnoštvo okupljeno oko njezine kuće pitali smo gdje je slavljenica. Poslali su nas u obližnju kuću.

Krenusmo, a pored nas prohuja – doslovno prohuja – starija žena držeći neki štap u ruci. Više nam se činilo da joj služi kao ukras nego kao stvarna pomoć pri hodanju.

Ispred nas uđe u kuću, a njezina nevjesta Marija samo nam reče:

„Evo moje slavljenice.“

Iznenađenje, moramo priznati.

Jer, s kakvom je lakoćom savladala stepenice pri ulasku u kuću, a „bez žmigavca“ nas zaobišla i pretekla na ulazu, ostali smo frapirani.

– Ja sam vam Ana Matković, rođena Blažić, tu iz obližnjeg zaseoka – započe svoj monolog simpatična starica kojoj bi čovjek, da ne zna datum njezina rođenja, sigurno smanjio tridesetak godina.

– Ja vam imam mrenu na jednom oku, slabije vidim, a i ne čujem baš dobro, ali zato me noge i pamet služe, fala Bogu, dobro – reče nam baba Ana.

Na našu digresiju da joj za njezine godine nije ni potrebno sve čuti ni sve vidjeti, malo se i naljutila.

– Pusti ti to, moj čovik dragi. Valja sve čuti i vidjeti. A kako ćeš znati što se događa? A ja ti volim sve znati. Sa svim mojim susjedima sam u dobru. Otkako znam za sebe, nikada se s nikim nisam posvadila. Ako nisam dobro učinila, pa me oni svi vole. I tako moram znati što im se događa, tribaju li štogod, a da ja mogu učiniti.

Četvero djece, devetero unučadi i 21 praunuk

– Ja vam imam četvero dice. Jedna mi je ćer umrla, pokoj joj duši. Udovica sam ima pune trideset i tri godine. Imam devetero unučadi i dvadeset i jednog praunuka. Fala Bogu, svi živi i zdravi. Ako oćeš, čovik moj, mogu ti reći sva njihova imena, i unučadi i praunučadi.

– Svi oni mene drže k'o kap vode na dlanu, ali jedino mi ne mogu vratiti godine. A bi mi i to učinili da mogu. Zetovi mi dobri, pa zetovi od unuka mi dobri, pa nevjeste od unuka, sve dobre.

Zastala je nakratko, a onda posebno istaknula jednu osobu.

– Ali ti moram reći i veliku istinu. Svi su mi dragi, svi su mi pri mome srcu, ali i svi oni na jednu stranu, a moja nevista Marija na drugu stranu. Bog joj dao sve što očima vidila. Dobra mi je da joj nemam riči kazati. Tribalo bi je u novine stavit, jer vake nevisti nema u državi. Što pitala, Bog joj dao!

„Kopala sam lani, ali mi nisu dali“

Baba Ana prisjetila se i života kakav se nekada živio na selu.

– A radila sam ti, moj čovik dragi, sve ono što se na selu radilo. I kopala, i nosila s polja, čuvala živinu, odala najviše, sve na noge.

Koliko je samo puta išla u primorje, u Makarsku, preko brda i Biokova.

– Nije ti, moj sine, unda bilo auta. Ko je ima konja, bio je bogat čovik. Unda bi se nas nekoliko iz naših zaseoka uputile put primorja. Nosimo kokoši, jaja, kukuruz, šenicu, a onda od njih donesi ulja, soli, ribe. Gladniji su bili od nas. Mi njima žita, a oni nama ulja maslinova pravoga.

Kaže da je zdravlje kroz cijeli život uglavnom dobro služilo.

– Nikada me nije, fala Bogu, ništa zabolilo. Je, tamo prije pedeset i nešto godina otišla sam doktoru na neku malu operaciju, ali ništa više. Zadnjih godina nešto manje čujem, ali ipak dovoljno za sebe, pa malo mrene došlo na oko.

Liječnica joj, kaže, ne preporučuje operaciju.

– Kaže da mi ne bi priporučila operaciju jer da sam stara. Kažem, nijednoj starici na svitu nije ko meni!

A dokaz za svoju vitalnost ima i sama.

– Lani sam kopala s motikom, pa mi sin i moja nevista nisu dali da kopam, da mi nije potriba. Ma, nije meni potriba, nego ti ja volim raditi!

Kako je pronašla muža?

Nismo mogli propustiti ni pitanje kako je upoznala svojega muža.

– A pitaš me kako me je moj muž našao? Pa lipo, k'o da mu je bilo daleko. On ode, ja tu u Blažića. Dolazio na silo. Je, brate, bio uporan.

Danas je, kaže, sve drukčije.

– A danas ti je drugo vrime. Sada cure iđu na silo, one vataju momke. Sve se prominilo.

Ipak, jedna stvar u njezinu životu nije se promijenila – dobri odnosi sa susjedima.

– Nisam ti se ni s kim zavadila. Pa vidiš da sam se zavadila, ne bi ovoliko svita došlo na moj rođendan. Nema kuće okolo, ni kada je Božić i Uskrs, a da mi ne dođu i donesu slatkoga. Ma, svega!

Govori tako baba Ana, bez zastajkivanja, bez umora, rečenicu za rečenicom. Mogla bi, čini nam se, pričati još sat vremena, a da svaka njezina rečenica ima smisla.

U Matkovića prava fešta

A u Matkovića je, baš na obljetnicu Oluje, bila prava fešta.

Vrtjeli su se janjci, montiran je veliki šator, došli su svi susjedi, ali i brojni gosti iz drugih mjesta Imotske krajine te iz nekih hrvatskih gradova.

Svi su došli proslaviti stoti rođendan babe Ane Matković – žene koja je, bez ikakve sumnje, postala prava legenda svoga kraja.

Plemenitijeg i dobrog stvorenja, nasmijanije starice i osobe toliko pune životne energije, dugo nismo susreli u našoj novinarskoj praksi.

Baba Ana, sretan ti stoti rođendan!

Vidimo se i sljedeće godine.