Junak iz sjene: Imoćanin koji je sudjelovao u planiranju oslobađanja Knina

U povodu 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, Slobodna Dalmacija objavila je dirljivu priču novinara Brace Ćosića o umirovljenom bojniku Milivoju Runcu - Milom, Imoćaninu koji je kao član Stožera generala Rahima Ademija sudjelovao u planiranju i provedbi jedne od najvažnijih operacija u novijoj hrvatskoj povijesti.

Priču, koja donosi vrijedno svjedočanstvo o pripremama za Oluju, ulozi imotskih branitelja i sjećanjima na dane ponosa i pobjede, prenosimo u cijelosti:

Približava se “Oluja”, ne ona meteorološka, već ona koja je donijela stoljećima sanjanu slobodu i državu Hrvatima. Upravo približavanjem te “Oluje” naviru sjećanja.

Ne blijede ni nakon 31 godine i neće blijediti dokle god bude Hrvata na ovim prostorima. Svakako da i poslije trideset jedne godine ne kopne ta sjećanja, posebno kod onih koji su bili sudionici te veličanstvene akcije. Imotski i Imotska krajina s ponosom mogu držati glavu visoko, jer su njezini najbolji sinovi bili sudionici te akcije. Nažalost, neki od njih ugradili su svoje živote u temelje slobodne Hrvatske, a veliki broj njih i danas s ponosom govori o tim slavnim danima.

U ovoj priči o imotskim junacima “Oluje” krenut ćemo s jednom starom, ali istinitom i znakovitom narodnom izrekom, koja u Imotskoj krajini ima i svoj posebni značaj. Ona glasi: Tiha voda – brda valja. I doista je to tako u životu, u našoj svakodnevici. Ljudi koje poznaješ vrlo dobro, znadeš kakav im je i karakter. Još ako su ti i bliski prijatelji, znaš što bi učinili za tebe, za svoj grad, svoju zemlju, ali to rade tiho, samozatajno, konačno, pa ih i po tome cijeniš.

Ova priča je o istinskom junaku “Oluje”, Imoćaninu, samozatajnom, mirnom, tihom, inteligentnom čovjeku, koji je i u Imotskom poznat po ovim kvalitetama. Pa sama naša molba da popričamo o njegovom sudjelovanju i doprinosu u “Oluji” dovoljno svjedoči o njegovom karakteru:

– Nemojte mene, pa ja jesam sudjelovao u “Oluji”, ali ima i onih koji su zaslužniji od mene. Pitajte njih. Ja sam vam samo jedna mala kap u tom velikom slapu koja je bila sudionikom “Oluje” i koja je dala svoj doprinos. S tim sam silno ponosan i bit ću sve do svoje smrti – reče nam naš sugovornik.

Diplomirani inženjer

Kada smo mu spomenuli kako smo već i do sada predstavili mnoge imotske junake uoči obljetnice “Oluje”, napokon nam se “smilovao” i otvorio nam dušu, ali baš onako tiho, mirno. No, emocije su bile itekako prisutne. Ježurci na rukama, pogled uprt u jednu točku kada nam je pričao o svom doprinosu u toj akciji. Šlag na njegov čvrsti i nepokolebljivi karakter dao je i general Rahim Ademi, a u čijem stožeru je bio naš junak, pripremajući se za veliku akciju “Oluje”. General mu nakon uspješne akcije i oslobođenja Knina stisnu ruku te dodao kompliment: “Ti si osoba od moga posebnog povjerenja!” Kud ćeš veće priznanje ne samo za ratnika već i čovjeka kada ti takva osoba, i to u najtežim situacijama stvaranja Hrvatske, to izrekne od srca.

Naš junak i sugovornik je umirovljeni bojnik Milivoj – Mili Runac (63). Po struci je diplomirani inženjer agronomije. Imoćanin od kolina, sin uglednih imotskih prosvjetnih djelatnika. A priču o svom sudjelovanju u “Oluji” započeo je još tamo s početkom agresije na Hrvatsku 1991. godine.

– Baš početkom 1991. godine vraćao sam se iz Zagreba, rat je već bio počeo. Mislim, trebam i ja dati svoj doprinos za Hrvatsku. Dolaskom u Imotski odmah sam se prijavio u našu 115. brigadu. U početku sam bio raspoređen po Imotskom, gdje su se već držale straže na ključnim punktovima u gradu, a 29. srpnja te godine formirana je i službeno 115. brigada. Pošto sam u onoj bivšoj armiji bio u protuzračnoj obrani, odmah me zbog iskustva stavljaju za zapovjednika voda PZO-a. U travnju 1992. godine upućen sam u prvu generaciju Časničke škole PZO-a za zapovjednike bitnica u Zagreb. Završavam taj tečaj jer je falilo časnika. Nakon tog tečaja dolazim u Imotski i sa svojom brigadom idem na Južno bojište, gdje sam sa suborcima držao najteža mjesta u okršajima s neprijateljskim snagama. Prvo oslobođenje Lisnika, gdje je moja brigada pridodana Prvoj gardijskoj brigadi, legendarnim Tigrovima, pod zapovjedništvom Damira Tomljanovića-Gavrana. Potom Zavala, Ravno, gdje su padale granate dan i noć. Nažalost, na koti Lisnik, gdje je bilo i najteže, izgubili smo neke svoje suborce, a bilo je i ranjenih. Suborac Damir Tomljanović-Gavran iz legendarnih Tigrova rekao nam je da je upravo Lisnik jedan od težih terena u Domovinskom ratu. A on je bio istinska legenda Domovinskog rata. Kada general Krstičević preuzima zapovjedništvo nad 115. brigadom, stavlja me na mjesto načelnika PZO-a.

Poslije akcije “Zima ‘94.” dobivam zapovijed od generala Ante Gotovine da se premještam u Zapovjedništvo Zbornog područja Split i odmah me upućuju u operativnu grupu u Livno, pod zapovjedništvo generala Rahima Ademija. Dobro pamtim i akcije “Skok 1” i “Skok 2”, prave pripreme za akciju “Ljeto ‘95”, a koja je ustvari bila i uvod u “Oluju”. S akcijama “Skok 1” i “Skok 2” ostvarili smo izniman napredak, a s akcijom “Ljeto ‘95” oslobodili ključna mjesta Bosansko Grahovo i Glamoč. Dolazi prvo akcija “Ljeto ‘95”. Morali smo prvo zauzeti sve dominantne položaje na Livanjskoj bojišnici i mi smo to i ostvarili, a ustvari nije bilo dana da nismo imali okršaj s neprijateljem. Nije se znalo hoće li se potpisati sporazum i “Z-4”. Onda 3. kolovoza 1995. u Ženevi Srbi definitivno odbijaju taj sporazum. Istog dana poslije podne, 3. 8., dolazi naređenje da se ide na provedbu akcije “Kozjak ‘95”. I sada ide ono najvažnije, preseljenje stožera iz Rujana u Sajkoviće, bliže prvoj crti da se može bolje koordinirati napadna operacija. Imamo zapravo samo jedan dan da odradimo u stožeru najvažnije zapovijedi. Imali smo mi već neke planove jer su pametni generali Gotovina i Ademi mislili unaprijed, ali ipak hitno je trebalo dodatno planiranje. Tada je i napravljen plan operacije “Kozjak ‘95”, ali nismo znali kada će krenuti u realizaciju - priča nam Runac.

Danju zapovjedi, noću obilazak

Potom je nastavio:

- U stožeru sjedimo u Sajkovićima kod Livna i tu je sada sve skoncentrirano. Sve zapovijedi, sve pripreme moramo svim postrojbama predočiti u detalje. Svi vidimo da se priprema nešto veliko. Bijaše to 3. kolovoza 1995., a do sutradan, 4. kolovoza, morali smo sve to obaviti. Zajedno s generalom Ademijem radimo svaki detalj. Svatko od nas operativaca po zapovijedi generala obilazi isturene položaje, jedinice na terenu, da bi koordinirali. Tako sam obišao prve crte bojišnice, upoznao zapovjednike i vojnike što, kada, gdje, svaki detalj. Ako negdje treba nešto pojačati, predočili im kako “diše” neprijatelj, kojega smo i tada s današnjim sofisticiranim instrumentima nadgledali i znali svaki njihov pokret. Po danu pišete zapovijedi, po noći obilazite položaje. Mislili su neprijatelji da ćemo mi na njih prema Kninu krenuti od Sinja, po partizanski, ali mudre glave naših generala Ante Gotovine i Rahima Ademija odlučile su nešto iznenađujuće. Mi u stožeru u neku ruku bili smo desna ruka generalu Ademiju u planiranju, uvezivanju koordinata, izradi zemljovida, zapovijedi, određivanju topničkih ciljeva. Trebalo je, tako reći, preko noći revidirati plan nazvan “Kozjak ‘95” da bi nastala iz njega “Oluja”. A mi smo za “Kozjak ‘95” napravili planove i desetak dana prije. Za taj plan znao je general Ademi, general Ljubo Ćesić Rojs i svakako kao zapovjednik general Ante Gotovina te ja i pukovnik Josip Jukica. Eto, bio sam među pet ljudi koji su znali na kojim i s kojih prostora će se krenuti prema Kninu, ali nisam znao točan termin početka akcije. Vrtim glavom, ne govorim ništa, samo slušam, ne vjerujem ni ja da se može ovo realizirati, ali zato me mirnoća generala Ademija smirivala – govori nam Milivoj Runac dok gladi ruke na kojima ježurci mijenjaju boju, a on se toliko zanio da mu suze počeše kliziti niz obraze te nastavi.

– Znači, do 3. kolovoza u poslijepodnevnim satima nitko osim nas petorice nije znao gdje će tko krenuti. Sve jedinice bile su u visokom stupnju pripravnosti i samo se čekala zapovijed: “Krenite!” Dolazi 4. kolovoza, mi još u stožeru u Sajkovićima. Koordiniramo crtu od Velebita do Livna, strašno veliko područje, a svaki detalj mora biti sinkroniziran na cijeloj toj dugoj crti bojišnice. Sve su postrojbe u pokretu, pa logistika, veza, sve napeto. Svi znaju da se sprema nešto veliko, tenzije su velike. A mi smo u stožeru imali itekakve podatke da nas neprijatelj očekuje s posve druge strane, a ne od Crvene zemlje i preko Dinare. Iznenađenje stopostotno. Inače, moj konkretan zadatak u stožeru bila je izrada karata, planova zajedno s generalom Ademijem i s pukovnikom Jukicom. Koordinirali smo postrojbe izvrsnom radiovezom koju smo imali, kako neka postrojba ne bi otišla naprijed prerano. Sve je moralo biti tip-top. Od obavještajne službe primali smo svako malo podatke o kretanju neprijatelja, razrađivali topničke ciljeve, kodne karte, ma sve u nekoliko sati. I onda 3. 8. poslije podne sastanak sa zapovjednicima postrojbi i doznajemo da se 4. 8. u pet sati kreće. U stožeru je već i general Gotovina, još neki visoki časnici iz Glavnog stožera OSRH iz Zagreba, tako da je sve bilo spremno - prepričava Runac.

A onda je počelo...

- Sve postrojbe od najmanje do najveće trebale su nama javljati pozicije i stanje s terena, a mi putem posebne veze izvještavati ministra Šuška u Zagrebu i Glavni stožer. Osobno, kada sam čuo da su prvi naši ratnici ušli u Knin, bio je to osjećaj koji ću pamtiti cijeli život. Pa Knin!? Tako brzo, tako, rekli bi neki, jednostavno, a koliko se to planiralo, konačno i čekalo. Ušla je naša Sedma i Četvrta, znao sam da je među njima i veliki broj mojih Imoćana, prijatelja, to je osjećaj koji se pamti. General Ademi odmah je prije nas iz stožera otišao u Knin, a ja tek 6. kolovoza. Tu smo morali oformiti novi stožer. Jest, radost je, slavi se, ali treba biti na oprezu jer se neprijatelj mogao pregrupirati. Poslije akcije “Oluja” zadatak je bio izići na granice Republike Hrvatske. I dok cijela Hrvatska slavi “Oluju” i njezine rezultate, mi u stožeru i operativne postrojbe ne mirujemo. One čak sprječavaju kontranapad neprijatelja na prijevoju Derala, koji bi, da je bio izgubljen, doveo u pitanje i sami Knin. Vjerujte, neopisiv je bio osjećaj oslobođenja Knina. No da nismo vjerovali, ne bi ni krenuli u ovu akciju. Kada se zmiji odsiječe glava, rep može mrdati dva dana i onda je gotova.

Kakav je bio njegov odnos s generalom Ademijem?

- Mogu se samo nakloniti do poda jer je bio čovjek, stručnjak kojega bi poželjela svaka vojska. Ponosan sam i danas pred Oluju, ježurci prolaze, suzu pustim za prijatelje koji su poginuli, sve se to pomiješa ovih dana. Zato mogu kazati da je ova akcija isplanirana vrhunski i ući će u anale svjetskih ratova. A general Gotovina, general Ademi, načelnik topništva Marko Rajčić, do načelnika veze brigadira Ribičića, te svi ostali, da ih ne nabrajam, štimali smo kao švicarski sat. Ponos, ponos, samo mogu to kazati – ispriča nam priču o “Oluji” bojnik Imoćanin, samozatajni Milivoj Runac.

Milivoj Runac odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992., Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Medaljom “Ljeto ‘95”, Medaljom “Oluja” i Medaljom za izuzetne pothvate.

Mili, sretna ti obljetnica Oluje! 

Tekst: Braco Ćosić Izvor: Slobodna Dalmacija