Kako se nekad putovalo iz Imotskog? Vozni red iz 1938. i priče o imotskim autobusima
U današnjoj emisiji Kultura bez granica vraćamo se u bogatu povijest imotskog autobusnog prometa zahvaljujući facebook stranici Jagul Wine Cellar. Kroz tri zanimljive priče donosimo stare autobusne linije, imotske prijevoznike, njihove autobuse i ljude koji su povezivali Imotski sa Splitom, Mostarom, Čapljinom i drugim krajevima. Sačuvane fotografije, vozni redovi i sjećanja svjedoče o vremenu kada je autobus bio važna poveznica Imotske krajine s Dalmacijom i Hercegovinom.
Cijelu emisiju poslušajte u poveznici ispod.
Povijesni dokument na kojem je vozni red i cjenik vožnje za autobusni saobraćaj na redovnoj svakodnevnoj liniji Split – Imotski – Mostar. Dokument je važeči od 15. travnja 1938. godine, a prijevoz su obavljali prijevoznici Braća M. i D. Borić te A. Bušić i J. Figura iz Imotskog.
Linija je povezivala Split i Mostar kroz brojna mjesta u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Neke od glavnih stanica navedenih u voznom redu su:
- Split (polazna/dolazna točka)
- Žrnovnica, Srinjine, Tugari, Gata, Zvečanje, Šestanovac
- Lovreć, Studenci, Krivodol
- Imotski (važno čvorište na ruti)
- Posušje, Vir, Kočerin, Široki Brijeg, Žovnica
- Mostar (završna/dolazna točka)
Dnevno je autobus kretao iz Splita u 8:30 ujutro, u Imotski je stizao u 12:10, a vožnju je završavao u Mostaru u 15:35.
Polazak iz Mostara bio je rano ujutro u 6:00, dolazak u Imotski u 9:15, a dolazak u Split u 13:50.
Posebna linija Imotski – Studenci – Split vozila je ponedjeljkom, četvrtkom i subotom s polaskom iz Imotskog u 4:30 ujutro te povratkom iz Splita u 15:00. Nedjeljom je autobus iz Imotskog za Split kretao u 13:30.
U središnjem dijelu dokumenta nalazi se velika tablica koja prikazuje cijene karata u tadašnjim dinarima između svih usputnih stanica.
Na dokumentu se vidi službeni pečat i rukom pisana bilješka plavom tintom koja spominje odobrenje voznog reda od strane Banske uprave u studenom 1939. godine.
U dnu teksta istaknuto je da ova linija predstavlja "najjeftiniju i najudobniju vezu Dalmacije, Hercegovine i Bosne sa Jadranskom obalom". Također se navodi da autobusi imaju osigurane priključke za druga mjesta poput Ljubuškog, Čapljine, Tomislavgrada (tadašnjeg Duvna), Livna i Bugojna.
U priči o imotskim prijevoznicima koji su prometovali na liniji Imotski – Split, te na linijama po susjednoj Bosni i Hercegovini, nipošto se ne smije zaboraviti prijevoznik Ivo Borić koji je također imao vlastiti autobus prije 2. svjetskog rata i godinama vozio putnike na popularnoj liniji Imotski – Čapljina.
U pričama iz imotske autobusne povijesti zbog sličnosti u prezimenu Borić ponekad se miješaju dva imotska prijevoznika, braća Dinko i Miljenko Borić te Ivo Borić.
Ivo Borić je također bio privatnik koji je poslije rata sebe ugradio u temelje novoosnovanog Autopoduzeća u Imotskom (u početku zvanog ODAP).
Prometna nesreća koju spominje kap. Vjeko Franceschi dogodila se barbi Ivi Boriću na povratku iz Čapljine, kod Klobuka, a uvjetovala ju je rupa na cesti. Nijedan od putnika, ni sam vozač Ivo Borić nije stradao, a autobus je dobro razbijen.
Sjećam se kako je poslije udesa, došavši kući umoran, ali sa zdravom glavom na ramenu, taj veliki vjernik i otac brojne obitelji zahvaljivao Gospi čiju je sličicu vozio zataknutu za šoferšajbu.
Inače, s tih njegovih putovanja su dolazile zanimljive priče iz gostionice Kate Kordić u Gorici koja je bila zadnja postaja pred ulazak u Imotski i dio je sjajne imotske prijevozno -gostioničarske priče.
Neka ovo bude i moja posveta dragom tetku Ivi Boriću i Kati Kordić koji su oplemenjivali i moje djetinjstvo.
Gordana (Rako) Radić
Dinko Borić, Filip Vučemilović, učitelj Stipica Anić i prijatelji ponosno poziraju ispred novog autobusa 1936 godine na imotskoj Pjaci ispred Suda.
Dinko Borić (1906-1990 ) i brat Miljenko, vlasnici "Autobusnog poduzeća Borić-Imotski" od 1930. godine dobili su koncesiju za liniju Split-Imotski-Široki Brijeg-Mostar.
Jožef Peterca, vlasnik karoserijske radnje iz Koseze kraj Ljubljane radio je karoserije na Mercedesima Braće Borić te je u Tehničkom muzeju Slovenije izložena fotografija autobusa braće Borić.
Braća Borić te prijevoznici Ante Bušić i Josip Figura imali su u vlasništvu 14 autobusa koji su držali više linija s Imotskim nego sto ih ima u današnje vrijeme.
Stajalište za autobuse bilo je oko rotora ispred Suda prema ulazu u Modro jezero.
Biljetarnica za prodaju karata bila je u kući Ante Bušića.
U garaži do Bušičeve kuće servisirali su se autobusi uglavnom Saureri, Manovi i poneki Mercedes.
Na zgradi današnjeg hotela Emotheo, tada kući Marendić bila je tabla s natpisom "Stajalište autobusa".
