KULTURA BEZ GRANICA Donosimo priču o učiteljici Frančeski Dunda i Pučkoj i Građanskoj školi u Imotskom
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije jako zanimljive priče. Donosimo priču o učiteljici Frančeski Dunda iz kratkog sažaetka priče Cvit iz kamena autorice Mercedes Cede Marinković te o Pučkoj i Građanskoj školi u Imotskom iz povijesti škola i odgojnih ustanova u Dalmaciji (dio teksta). Izvor ovih zanimljivih informacija je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
CVIT IZ KAMENA (kratak sažetak priče)
Jedno kasno ljeto prva karika kadene toliko snažne da je ni smrt ne može otkinuti, nama koje smo je baštinili. Moraš imati sreću kako bi je nosio u sebi poput ljubavi bezgranične koja je sreći mila sestra blizanka. Eeee, jesmo li svi bili sretnici ili su samo rijetki njeni miljenici. Generacijo moja, prijatelji dragi i danas. Počelo je sa vrtićem, divnim priredbama, izletima, doručcima i našom teta Marijom (Marzenkom) Carić. Koja duša, žena i Čovjek. Plakali smo kada smo se razdvajali, mali, a ipak odrasli za pravu školu u kojoj nema teta Marije ( Marzenke), nema zagrljaja i poljupca na ogrebano koljeno u vječnoj trci po Đardinu. Kako smo plakali. Strah koji kožu ježuri, trncem je oplavi kao pred najvećim neprijateljem u onoj riječi morate. Naučeni kako je normalno imati higjenske navike, osjetiti kada treba prijatelju pomoći, pred nestašlukom učinjenim preuzesti dio krivice. Obilato usvojenom ljubavlju za crtanjem, pjesmom, opismenjeni i dobra poznavanja *matematike* koju smo savladali kroz dinare. Crvena desetica, stoja, bogatstvo. Svako jutro kupiš u teta Drage kruh-polumjesec, mora ti vratiti dovoljno za paštu u teta Lele, šaku 5o5 bombona u barba Markana i urednih čistih ruku bez kusura kući. Ponekad se odrekneš gulozarija, ako je trebalo kupiti VUS (Vijesnik u srijedu) Koliki lancun od novine, poput paravana svakoj glavi u kavani, onako rastegnut na podložak za čitanje novina, napravljen od trstike. Srijeda, pazarni dan.U gradu svega, nebrojeno najdražih đakonija, a ti nemaš kusura. Bože jesmo pljačkali vlastite kasice prasice, neki su razbili keramičke patkice za kolajnu od šarenih medenjaka u teta Ljube Bilića. Pazarni dan! Obilje, gradski rođendan, Puf i sada umjesto šetnje, medenjaka i klapetala, pod mus, škola. Tuga i strah do neba, zagasilo nam to mus, radost života. Moraš, uf kako teška odbojna riječ.Sjedimo mi Jezerani na naše skale, kad evo ti nama najdraže posjetiteljice, naše drage teta Frančeske. Kao i uvijek široka osmjeha, zastane ona s nama,primjeti onu tupu gluhoću i pita nas što nam je to ukralo smiješak .Mi zborno . Moramo u školu. Ona tada sjedne do nas, nasmije se gotovo do suza, onako kako je samo to ona umjela u cijelom gradu i zaraza. Sada se svi smijemo, ali kisele faca nas krase. Kukamo joj mi za teta Marijom, a ona na to, pa ići ćemo na jezero na izlet, vidjeti ćete vi svoju odgajateljicu, jer ja ću biti vaša učiteljica. Bože krika niz moje skaline, grleniji od onih gromova koji znaju pucati u kolovozu nad našim krajem obasja nas *svitlost* jača od svih munja koje su kroz polje ikad *cipale*. U jednom trenutku svi smo bili na hrpi grleći je i ljubeći. Ona nam učiteljica. Gospode jesi milostiv. Zaori pjesma: Idemo u školu, idemo u školu. Ona čudom progovara, darom neba nama otrgnutima od teta Marije, umjesto milosti i nemilosti, mi ravno u krilo naše dobre vile, jezeranske nevjeste, Blajke i za primjer Imoćanke. Okrenu se naš pristup školi, prostruji estetski dašak. Posta nam briga pernica, torba, omoti, teke i ostali *čendrljini* koji se u školu poskrivećki nose, a kupuju se u Markelića, a ne u knižari. Tebi hvala. Sve ti dugujemo, najdraža naša. Svi te tako osjećamo, jer tvoja posebnost dala nam je našu osobnost. Bila si i bila bi ponosna na nas. Pustite fratra i doktora, Učitelj-ica je Bog svakom djetetu. Milostiv, strpljiv, praštajući i s onom ljubavlju beskrajnom, razumijevanjem za pogrešku, pohvalom za trud i želju biti pravi đak. Kroz cijelo školovanje imala sam sreću da me upravo takvi vode. RIP Gospodo i neizmjerno hvala u ime generacija, koje ste naučili važnosti onog, ponekad treba stati, a uvijek znati, jer samo znanje je moć koju nam nitko oduzesti nemože. Čitati, čitati i čitati, a tek ona; Da bi znao za pet, moraš poznavati više građe nego li udžbenik, za četvorku moraš imati moje znanje, zato dragi moji đaci vaša carska ocjena jeste dobar. Gotovo paraliza kada bi taj genijalac ušao u gimnazijski prvi B-e razred. Nismo ga bez razloga njihalom strave zvali kada bi listaao imenik tražeći *žrtvu* Ali Ona, naša Frančeska je onaj prvi pilun u našem pristupu cjelokupnom životu.Samo majka takvu nježnost daje.Voljena moja, ako je nomen omen, onda znaj kako netko meni važan, vjerujem ima bar dio duše nalik tvojoj i da srčano nosi ono Frančeska. Naučismo mi od Tebe kako je ovdje Č i zašto. Blato na Korčuli smo poznavali, jer nam je upravo ono darovalo jedan svoj biser iz korčulanske kolajne liposti, znanja i prošlosti vjekovne. Odrasla uz Kumpaniju, naučila nas društvenosti, toleranciji i vjerovali ili ne, mene i kuhanju. Koja divna sjećanja, ti radosti moje mladosti, često imam osjećaj kako me smiješak prati dok špomilje mutim. Što god radila, oči bi joj zaiskrile, a mi bi je slušali i upijali kao spužve učeći kako se voli rodni kraj i kako se ljubi novi zavičaj. Imoćani moji nije li ona bila Imoćanka, a Blajka, veličanstveno saživljena sa novim krajem, ponekad osornim ljudima, međ onim Gotovčevim i Vicićevim ćakulonama, ostala je svoja, naša i svugdje osoba koja dan i život u bolji napravi enormnom snagom duha i karaktera. Nedostaje, ne samo nama brojnim njenim pačićima, ona nedostaje svima koji su živjeli u Gradu u to neko doba procvata svega u našem gnijezdu iskona. Ima i ova kako je Ona, mlada školovana, nježna žena stigla sa barba Svetom u grad kao nevjesta. Odu oni u šetnju, a Frančeska čuje viku gotovo iz svake kuće.Ulovi se za njegovu ruku i kaže, Sveto dragi jeli se ovo oni svađaju. A naš barba Sveto, i on nas je mnoge u folkloru odgojio, mudro; Ne Frančeska, to ti oni razgovaraju i moraju vikati, jer su zidovi debeli pa da ih žena čuje i kad u dvorištu robu suši. Ona se nasmijala, a onda stopljena sa sigurnošću da će je i zadnja klupa čuti, počesto bi odletjela u onaj visoki C, sa smijehom uvijek. Neponovljiva. Ono što je imala kao zaštitni, znak, bili su tako lako topljivi u ustima, njeni biškotini Priko špahera. Svi okusi svijeta na kojem bi joj i Francuzi pozavidjeli. Naša Frančeska je bila sigurno jedna od najboljih kuharica imotskih delicija. Na komplimente bi nonšalantno odgovarala; Ja koja prenosim gradiva, prva ih moram usvojiti. Dakle dragi moji zapišite i vi uz svoje slike, sve one sa kojima ste i sendvić i klupu dijelili, one koji su vas tome naučili, da kad vidiš nekog kako izlazi iz portuna sa friško učinjenim sendvićem, grleno imotski zavičeš Upooo, a on ti nesebično polovicu pruži. Možda se nama čini jučer, ali eto pola stoljeća nas od ove slike dijeli. Nečiji životi su oblikovali to vrijeme, pa i nas, kako bi naša Golubica pod Forticom i danas imala snagu za let. Sjetimo ih se, jer nema velikih i malih ima samo dobrih i ponekih *nađavla*. Zato pričajte svojoj djeci, kako bi i oni imali što baštiniti, jer život je brz, a promjene munjevite. Pa eto molim sve one koji ovaj tekst otvore da ne troše snagu na *like*. Otiđite do prvog kioska, kupite jednu razglednicu Grada i pošaljite je onom što Vam misli krade. Tako se stvara i povijest u slici, a sveta je obveza nas da je i sačuvamo.
Mercedes Ceda Marinković (za Jagul wine cellar, rujan 2025.)
Na fotografiji I. B razred generacije imotskih đaka rođenih 1956. godine školske godine 1963/1964 sa učiteljicom Frančeskom Dunda. S lijeva u 1. redu sjede: Suzana Rebić i Maja Leko, Moris Jukić i Tonći Glavaš, Mercedes Ceda Brekalo i Vjeko Vrčić, Zvonko Nikolić i Miće N., Mila Živanović i Tonći Matković, Jagoda Milardović i Blaža Biloš, Anita Zujić i Jelena Gudelj, Ante Milardović i Drago Kuzman, Nikola Težulat Kuso i Frane Đuzel Đuska, Verica Pavoković i Marija Maja Kadijević, Marija Ćosić, Branko Šegon i Maja Živanović, Marija Ivanović i do nje Boris Pavic, gore je Ljiljana Vukičević.
Uz početak nove školske godine Pučka i Građanska škola u Imotskom prije 100 godina, 1925. godine. Lijevo je zid dvorišta Nike Vučemilovića na kojem je često bio njegov gavran koji je govorio nekoliko riječi. Ispod zida u kaputiću je Zvone Lončar, a iza njega je Veseljko Rako. Ispred škole je jedan od prvih automobila u Imotskom u kojem su:: Ante Bralić, Toni Colombani i Toni Franceschi. Mletačka vlast prvu javnu školu pri imotskom samostanu osnovala je 1798. godine, a dolaskom francuske vlasti potiču se privatne škole. Prva pučka muška škola u Imotskom započela je radom 1807. godine, a učitelji su uglavnom svećenici franjevci. Austrijska vlast odlučuje 1832. osnovati državnu osnovnu školu i u Imotskom, čiji se rad priznaje 1836., učitelj je i dalje svećenik Pietro Piotti, koji je učiteljevao od 1831. do 1842. godine. a Državna osnovna škola -„Glavna početna učiona u Imotskom“ otvorena je 1869. godine u kući Vuković na Pjaci. Prvi učitelj bio je Pavao Bezić (ujak dr Josipa Mladinova), a s njim je radio i učitelj Nikola Stipančić. U istoj kući 1874. godine otvorena je i škola za žensku djecu. Iz kuće Vuković škola je selila u kuću Grubišić, a zatim u kuću Marče do 1911. godine odnosno do izgradnje skolske zgrade. Školska zgrada je građena od 1909. do 1911. godine te "Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine". U istoj zgradi ustanovljena je 1941. godine Gimnazija koja je djelovala do 1946. godine kada je odlukom tadašnjih vlasti prestala s radom, a ponovno je uspostavljena 1952. godine. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je nadučitelj Anđeo Bitanga (1863-1942), a prvi ravnatelj Gimnazije bio je prof. Petar Vrdoljak (1900.-1944.), ubijen u Zagvozdu. Među prvim zaslužnim imotskim učiteljima bili su: Pavao Bezić, Martin Pera, Ivan Bulić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić, Ante Markota, .Petar Perić...Prve poznate učiteljice bile su: Ruža Gentilini, Kornelija Murvar, sestre Jelka Kalafato Domljan i Marija Kalafato Benković, Marija Dijaković Franceschi, Marija Petričević. Ita Nikolić...Don Slavko Kovačić (2020)
Iz povijesti škola i odgojnih ustanova u Dalmaciji (dio teksta)
