KULTURA BEZ GRANICA Fra Stipan Vrljić - jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca i imotski "ćepenak" ili "dućan s vratima na kolino"
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- imotski "ćepenak" ili "dućan s vratima na kolino"
- fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca
Izvor ovih zanimljivih priča kao i do sada je Facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je prije 283 godine, 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Bio je župnik u Gorici od 1703. do 1713. godine. Vrlo je zanimljiv njegov “Popis darovatelja crkve sv. Stjepana” u Gorici. Spis napisan bosančicom ili hrvatskom ćirilicom nalazi se u franjevačkom samostanu u Imotskom, a transliteraciju popisa izradio je prof. Tihomir Glavaš. Fra Stipan Vrljić na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. godine po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. godine i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču (danas Pisak), a 13. 07. 1716. godine postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. godine s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno. Nakon Požarevačkog mira, sklopljenog 2. 01. 1718., godine drevna župa Imota nije se više mogla nositi s osvajačima pa je u miru podijeljena na turski dio koji je nazvan Bekija (tur. bekky = ostatak) i na venecijanski (kršćanski). Podijeljena je tako da su s imotske tvrđave Topane ispalili topovsku kuglu i, prema dometu kugle u prirodi, na karti zašestarili granice. Tako je župa Gorica ostala u turskom dijelu, u ostatku ostataka starohrvatske Imote. Fra Stipan Vrljić nije bio zadovoljan jer su mu rodna župa i sv. Stipan Prvomučenik ostali u mučeničkoj zemlji. Župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. godine da bi 1740. godine kao gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj. Na dužnosti gvardijana imotskog samostana umro je 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ničim nije bio označen. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga" omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom.
Izvor: dr. fra Karlo Jurišić "Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina", preuzet dio teksta
MOTSKI „ĆEPENAK“ ILI „DUĆAN S VRATIMA NA KOLJENO“
U staroj jezgri grada i danas su vidljivi ostaci pročelja nekadašnjih dućana, nažalost sada zapušteni, zaboravljeni ili betonom zazidani, takvi ne pružaju nimalo lijep prizor. Ono što žalosti je spoznaja da, prolazeći svakodnevno pokraj njih više ih i ne primjećujemo. To su imotski ćepenci, dio prošlosti ovog grada i naša kulturna baština. (Ćepenak je turcizam nastao od turske riječi kepenk, reg. pročelje čaršijskog dućana drvene konstrukcije). Sam naziv odnosi se na arhitekturu pročelja dućana. Bosanski ćepenak sastoji se od tri drvena zaklopca kojima se zatvaraju otvori na dućanu. Kad je dućan otvoren dva zaklopca podižu se prema gore i kukom pričvrste za strehu, dok se treći spušta prema tlu i naslanja na potporanj. Na njemu se moglo sjedit dok se čekalo na obavljanje kupnje, a s tim se nikad nije previše žurilo. Imotski ćepenak zadržao je turski naziv u imenu ali arhitekturom pripada mediteranskom tipu dućana što ga posve razlikuje od onih bosanskih ćepenaka. Sličan je onima koje nalazimo u mnogim malim priobalnim mjestima i gradovima - tamo ih nazivaju „dućan s vratima na kolino“. Vrata na koljeno kao i imotski ćepenak imaju na isti način konstruiran kameni luk koji je presvođivao ne samo ulazna vrata, već i prozor uz vrata. Spušteni prozorski zaklopac na dućanu služio je trgovcu ujedno kao izlog robe koju je nudio na prodaju. Dinko Štambak spominje jedan takav ćepenak na „postolariji“ svog ujaka, u izvrsnoj priči o ridikuloznom „Gajtanu“. (Šteta, ne spominje gdje se nalazila ta postolarija - vjerujem kako još neki Imoćani pamte taj podatak). Takvih dućana s vratima na koljeno možemo vidjeti posvuda, pa i u Dubrovniku na Stradunu. Tamo su postavljeni od sjevernih Vrata od Pila pa do Vrata od Ploča, s jedne i druge strane ulice, u nizu stvarajući jedan građevni i urbanistički sklad po čemu je Stradun prepoznatljiv. Split je također prepun takvih dućana. Najviše ih je na Voćnom trgu, sama palača Milesi u svom prizemlju rastvorena je s pet vrata na koljeno. Tako je i u ostalim mjestima gdje su više-manje svugdje ovi dućani sačuvani, i najvažnije do danas još u uporabi. U tom smislu bilo bi dobro nešto poduzeti u svezi imotskih ćepenaka, jer ih je sačuvano još svega nekoliko, a pitanje koliko još dugo će i oni opstati. Bila bi velika šteta ne pristupiti njihovoj revitalizaciji privođenju svrsi, jer bi ćepenci svojom skladnom i jednostavnom arhitekturom pridonijeli živopisnijem izgledu grada, a ujedno tim iskazujemo potrebnu brigu za vlastito povijesno nasljeđe i njihovo očuvanje za budućnost.
Snježana Tonković
