KULTURA BEZ GRANICA Kad je automobil bio rijetkost, a autobus "pruga": Kako se nekad putovalo iz Imotskog
U današnjem izdanju emisije Kultura bez granica donosimo tri stare fotografije, popraćene zanimljivim pričama s Facebook stranice Jagul Wine Cellar.
Putujemo kroz prošlost Imotske krajine – od prvih automobila i autobusa 30 tih godina prošlog stoljeća, nekadašnjih putovanja do svakodnevnog života naših ljudi i kamiona na kojem sjede berači među kojima su i studenti koji se vraćaju s berbe grožđa u Vinariju Imotski 1972.
Tri fotografije, tri priče i pogled u jedno vrijeme koje je danas daleko iza nas, ali koje i dalje živi kroz sačuvane fotografije i sjećanja.
Cijelu emisiju poslušajte u poveznici ispod;
Rujan 1972. godine: Berači se vraćaju iz berbe grožđa u Vinariju Imotski
Rujan 1972. godine, berači među kojima su i studenti vraćaju se s berbe grožđa u Vinariju Imotski. Sa kamiona se spušta tadašnji student medicine Josip Tonković.
Prijevoz berača kamionima na otvorenoj karoseriji bio je uobičajeni dio sezonskih berbi tijekom 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina. U to vrijeme organizirani odlasci na poljoprivredna dobra, vinograde u Imotskom polju, nisu se oslanjali na današnje standarde putničkih autobusa, već na teretna vozila prilagođena za masovni prijevoz radnika.
Ta su vozila bila prilagođena trenutnim potrebama. Ujutro bi prevozila na desetke radnika, a preko dana i navečer služila bi za transport tona grožđa. Unatoč neudobnosti i prašnjavim cestama, tadašnji odlasci u berbu kamionima ostali su upamćeni po pjesmi, druženju i dobroj atmosferi, posebno među mlađom populacijom i imotskim studentima koji su tako zarađivali džeparac.
Iz današnje perspektive prometne sigurnosti, ovakav je prijevoz putnika nezamisliv i zakonski zabranjen.
Ante Toni Franceschi u jednom od prvih automobila u Imotskom 1932. godine
Ante Toni Franceschi (1893.–18. 09. 1940.) u jednom od prvih automobila 1932. godine, u vremenu kada su automobili u Imotskom i Krajini bili prava rijetkost i statusni simbol.
Toni ispred Pučke škole u Poljicima čeka suprugu, učiteljicu Dubrovčanku Mariju Dijaković Franceschi (1907.–1953.), s kojom je imao sina Josipa Kikija (1933.) i kćer Anu Selu (1936.).
U pozadini luksuznog automobila tipični je suhozid koji vjerno oslikava vizuru Poljica ranih 1930-ih godina.
Automobil koji Toni Franceschi vozi pripada nekoj od ikoničnih ranih serija francuske tvrtke Citroën, najvjerojatnije modelima Citroën Type A, B10 ili rane serije C (C4/C6) iz kasnih 1920-ih, koji su se odlikovali ovakvim otvorenim torpednim oblikom, specifičnim blatobranima i prepoznatljivim punim disk-kotačima s montiranim rezervnim kotačem, izrazito popularnim dizajnom u zlatnom dobu automobilske povijesti i početku bogate automobilske kulture imotskog kraja.
Ovakva sačuvana fotografija predstavlja svjedočanstvo o građanskom životu, društvenom statusu i ranoj pojavi automobilizma u unutrašnjosti Dalmacije između dva svjetska rata.
Toni Franceschi je jako brzo vozio te bi 1930-ih iz Imotskog do Splita došao sa svojim automobilom za manje od tri sata.
Autobus za Imotski na splitskoj Rivi sredinom 1930-ih
Dinko Borić sjedi za volanom, dok mu brat Miljenko stoji ispred autobusa. Nakon I. svjetskog rata sav promet obavljao se teretnjacima braće Truccolo i poštanskim automobilima koji su od Imotskog do Splita putovali 10–12 sati i više.
Braća Borić, Dinko i Miljenko, kupili su 26. 08. 1924. godine teretnjak i osobni automobil Fiat sa šest sjedala te je prijevoz bio nešto brži, ali neudoban.
Svakodnevna autobusna linija Split – Imotski – Široki Brijeg – Mostar uspostavila se 1926. god., a imotski privatni poduzetnici Dinko i Miljenko Borić, vlasnici „Autobusnog poduzeća Borić-Imotski“, dobivaju koncesije za liniju Split – Imotski te od 24. 07. 1930. godine za liniju Split – Imotski – Široki Brijeg – Mostar.
Takav javni prijevoz u narodu je bio poznat kao „pruga“, a putovanje od Splita za Imotski i obrnuto preko makadamskih cesta trajalo je satima.
Kako je od 1937. godine bilo više svakodnevnih pruga Split – Imotski, cijena karte je pala sa 60 dinara na 10. Po trubi autobusa braće Borić Imoćani su se ravnali koje je vrijeme, jer je njihov autobus uvijek prolazio kroz Imotski u određeni sat.
Iza II. svjetskog rata braći Borić i drugim manjim imotskim prijevoznicima oduzeti su autobusi, a iz tih zaplijenjenih resursa izraslo je državno poduzeće Autopoduzeće Imotski koje je desetljećima držalo monopol na linijama prema Splitu, Zagrebu i Njemačkoj.
Tako su braća Borić preko noći od uglednih pionira javnog prijevoza i vlasnika autobusa ostali bez rezultata svog cjeloživotnog rada.
Pedesetih godina prošlog stoljeća nekadašnji Borićev autobus na putu za Čapljinu sletio je s ceste i potpuno se raspao na male komade. Srećom, nitko od putnika nije poginuo i od tada nije više vozio za Čapljinu.
Nakon tog razdoblja između Imotskog i Splita prometovali su autobusi Pošte koji su prevozili putnike i poštu. Iako su autobusi bili udobniji, za putnike je putovanje bilo mučno iskustvo jer su autobusi često stajali, a vozači su polijevali kotače vodom da se gume ohlade. Tada bi beštimali na gume ruske proizvodnje...
Za održavanje cesta brinule su se tri nadcestarije, dvije ranije iz doba Austrije u Zagvozdu i Župi, podbiokovskim selima, jer je Austrija naslijedila bolju, odnosno Napoleonovu cestu koja je tuda vodila, a ostale ceste izgrađene su kasnije.
U Imotskom je uspostavljena nadcestarija 1928. god., na prijedlog dr. Mile Vukovića, a nadzornik cesta bio je Luka Babaić.
Ante Ujević (1953), Imotska krajina – Sjećanja (2016), kap. Vjeko Franceschi
