Kultura bez granica: O Ani Vrdoljak Imotskinji i nekadašnjem gigantu – poduzeću Napredak
Novo izdanje emisije Kultura bez granica donosi dvije zanimljive priče koje svjedoče o bogatoj kulturnoj i gospodarskoj baštini Imotskog i Imotske krajine.
U prvom dijelu emisije upoznajemo život i djelo Ane Marije Vrdoljak (1833. – 1869.), jedne od prvih imotskih pjesnikinja koja je svojim stvaralaštvom pronijela ime rodnog kraja. Pisala je pod imenom Ana Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka, a već s jedanaest godina objavljuje prve domoljubne stihove u „Zori Dalmatinskoj“. Njezine pjesme, poput „Žalba“, „Cvit ljubice Dalmatinke“ i „Zora i Danica“, svjedoče o snažnom nacionalnom i kulturnom identitetu tog vremena. Tekst potpisuje Anamaria Marušić Tonković.
U drugom dijelu emisije donosimo priču o nekadašnjem gospodarskom gigantu – poduzeću Napredak, koje je desetljećima bilo ključni opskrbljivač Imotskog i cijele krajine. Osnovan krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, Napredak je nastao udruživanjem zadruge i trgovina te je s vremenom izrastao u važan stup lokalnog gospodarstva. O njegovom razvoju i značaju piše Mercedes Cede Marinković.
Nepresušan izvor svih ovih zanimljivih tema je facebook stranica Jagul wine cellar.
Ne propustite novo izdanje emisije Kultura bez granica, koju možete poslušati u poveznici ispod:
S 17. ožujka završava se Mjesec hrvatskoga jezika, znanstvena manifestacija koja se održava od 21. veljače, Međunarodnoga dana materinskog jezika do 17. ožujka, dana objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Stoga se prisjetimo nekih ljudi koji su djelovali u onim burnim vremenima devetnaestog stoljeća te svojim nesebičnim radom bitno doprinosili buđenju nacionalne svijesti i afirmaciji hrvatskog jezika kao službenoga i materinjega.
Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) svojim pisanjem proslavila je imotsko ime, a potpisivala se kao Ana Vdoljak Imotskinja Dalmatinka. Rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Albini Piljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre: Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Ana je u dobi od samo 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja. Prve stihove objavila je s jedanaest godina u «Zori Dalmatinskoj» , u književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom. Ana je napisala šest pjesama izuzetne vrijednosti: "Žalba", "Pozdrav Zori dalmatinskoj", "Cvit ljubice Dalmatinke", "Dvi sestrice dvi jabuke rumene," "Zora i Danica" te posljednja tiskana 1846. godine "Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje", a urednici su joj četiri uvrstili na prve stranice. Njezin jezik je jezik puka, lijep, gibljiv, zvučan, nosi bogatstvo štokavske ikavice. O Ani Vrdoljak malo je pisano, a od književnih povjesničara bila je nezapažena do novijeg vremena. Ana, imotska Cvijeta Zuzorić u Imotskom u kojem je rođena ostala je do današnjih dana gotovo nepoznata iako bi se svaka sredina u kojoj se pojavi tako nadareno dijete potrudila to javno istaknuti. Sve do sredine 1960-ih godina bilo je govora da jedanaestogodišnja djevojčica nije u stanju stvoriti takvu poeziju, nego da su to pjesme «učenog strica» fra Luigia Vrdoljaka. Tekst o Ani objavio je Mirko Tomasović u «Republici» 5/2010. (Ana Vrdoljak Imotskinja, «Čudo od djeteta»). Tomasović je uspoređivao poeziju strica i nećakinje objavljenu u istom broju «Zore Dalmatinske». Za stričevu poeziju, prigodnu pjesmu u čast rođendana austrijskog cara kaže da je «versifikatorski zbrkana tvorevina (deseterci, jedanaesterci, dvanaesterci, čak i trinaesterci), s parnim banalnim rimama, stilski i retorički zapuštena». Za Aninu pjesmu objavljenu na istoj stranici, «Cvit Ljubice Dalmatinske», koju je pjesmu uglazbio Ivo Tijardović piše da Ana «ritamski besprijekorne stihove naravnog tijeka i retorike na kraju obogaćuje rodoljubnom metaforikom, za razliku od strica koji hrapavim perom ispisuje podaničku, vjerojatno naručenu, prigodnicu habzburškom suverenu». I drugi su se teoretičari, piše Tomasović, bavili poezijom Ane Vrdoljak i izrijekom kaže «njezine su pjesme, za ono vrijeme, antologijske». Današnji teoretičari književnosti se tome ne čude, oni znaju da svjetska literatura pozna pjesnike romantizma koji su s jedanaest godina pisali dobru poeziju, a i neki su klasici svjetske književnosti, kao djeca, iskazali darovitost. U slučaju Ane Vrdoljak ostaje pitanje, što se dogodilo da je u trinaestoj godini prestala pisati? Tada se pjesnikinji Ani Vrdoljak - gubi trag, nju, kao Anu Alačević spominje Hrvatska književna enciklopedija. Ana je doživjela posthumnu čast. Pjesmu su joj uglazbili naši istaknuti skladatelji Ivo Tijardović, Jakov Gotovac, Lovro Županović, Ivo Brkanović, te od mlađih Đelo Jusić. Ogranak Matice Hrvatske u Imotskom 1993. godine prigodom 160. godišnjice Aninog rođenja objavio je po prvi put zbirku njenih pjesama. Ana se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina koji je izdavao Tabuilarium i surađivao u Bollettino arheologico. Imali su sedmoro djece od kojih je troje umrlo u mladoj dobi. Anine dvije kćeri udale su se za braću Umberta i Uga de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta, a Evelina (1862.) za Uga. Anina unuka (Evelinina kći) je poznata hrvatska slikarica, grofica Zoe Borelli Vranski (1888.− 1980), a njezino djelovanje za života, pratila je čitava hrvatska kulturna javnost, osobito po karikaturama i studijama na temu dalmatinskih narodnih nošnji. Zoe je za Etnografski muzej u Splitu crtala folklorne motive i dalmatinske narodne nošnje. Ana Vrdoljak Alačević umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Potomci Anine tri kćeri i jednog sina danas žive u Italiji. Podigla ih je njezina mlađa sestra Marija, pa je Aninoj djeci bila i maćeha i teta, što je ublažilo obiteljsku tragediju. U Aninoj prvoj pjesmi "Žalba" na alegorijski način prikazuje se političko gibanje u Dalmaciji. Tu je riječ o razgovoru između bake i unuke One vode razgovor o odbjegloj ptici, što ovdje znači čovjeka odnarođena, privržena tuđinu. Daju se stihovi iz pjesme “Žalba” koju i danas pjevuše stari Imoćani:
"Kuku lele uteče mi tica,
zato slabo udara mi žica.
"Ajme meni moja bako mila!
Uteče mi zlatna moja tica;
Prie neg' sam njojzi jist donila
Pustiše ju na dvor tuđa dica:
Nije sriće da sam tute bila!
Zlatnu ticu ja bi uvatila.
"Muči dušo nemoj plakat tako,
Did će ticu uhvatiti lako.
"Znali diko di je tica mala
Odletila, bako, - kuku lele!!!
Al' je ona u gori zaspala,
Ali piva pokraj vitke jele,
-Ja bi diki mom' dvi baje dala,
Da bi moju ticu ja imala.
"Neplač, - uhjtiće ju diko, Nane,
Sutra rano kad se, dušo, svane.
"Što će, bako, tica jisti sada!!
-Tko li će ju pitati u gori:
-Umriti će kad je gladak svlada:
Ovdi njojzi lipši biše dvori:
-Nidarce joj moje bi za hlada,
-Nit ju pusti umriti od glada.
"Neznaš dite kad je tica prosta,
Da pozatim svega ima dosta.
"Hoćel' brzo svanuti se bako
Da bi ticu ja vidila moju!
-Nek ju diko uhvati svakako,
-Ja sam njojzi pripravila proju;
Ladnu vodu, a i šećer tako,
Pak pozatim i nidarce mlako.
"Sjaje Zora, - ozgo siplje blago,
-Zlatnu ticu doniće ti drago."
Anamaria Marušić Tonković
NAPREDAK - GIGANT HRANITELJ IMOTSKOG I KRAJINE
Krajem 50-tih i početkom 60-tih prošlog vijeka osnovan je Napredak. Imotsko poduzeće za trgovinu na malo i veliko. Stasalo združivanjem Zadruge i nekoliko prodavaonica, pretežno prehrambenim proizvodima, kasnije Mješovite robe. A onda mu imotski sinovi dadoše pogon za strelovit uspjeh već oko polovine 1960 tih. Par godina kasnije mega samoposluživanje na Kolodvoru. Vječna gužve na tri blagajne. Potreba grada i razgranavanja posla izrodi nam legendu, vilenjaka međ imotskim mitskim vilama hotel Imotu. Ures grada sedamdesetih, pedeset soba s pogledom na polje i Biokovo. Nevjerojatan poklon gradu i došljaku. Iskon u imenu. Napredak zapošljava sve ljude koji žele surađivati, makar kao kooperanti. Postaje ime poznato u svijetu trgovine. Posluje po cijeloj bivšoj državi, ali najviše u Hrvatskoj i BiH. Krunski poklon gradu i njegovim žiteljima je 25. svibanj 1977., otvaranje Imotskog magazina IMA – robna kuća, jedna od rijetkih u to doba sa električnim pokretnim stepenicama. Onaj dašak uspjeha i u naoko sitnu detalju. Kakav ponos. Ima IMA svega što poželiš i u kafiću najbolju kavu u gradu. Malo iza toga dobi električne stepenice i druga robna kuća, sarajevski Alhos. Ona stara njihova prodavaonica u Kusića kući pored apoteke prva je ukrasila izlog lutkama u Imotskom, tamo negdje šezdeset i neke. IMA moderno zdanje, dominira arhitekturom, iznikla nad trošnom veterinarskom i sanitarnom kućicom koja je tu bila zbog tržnice. Ništa nije ugledalo banke, bez sanitarna pečata. Tržnica je također pripadala Napretku. Sjećam se ribarnice, dvojnih poluoblih stepenica do natkrovljenog dijela koji je na pršut, pečenicu, koštradinu, trveni (sir iz mješine) i studenački sir mirisao. Napretkova Mljekara pogon Studenci danas vjerojatno sablast. Pekarnica sa desetine oblika svježeg kruha. Veliki bazen sa česmom i jedno vrijeme u njemu šarani koji su poslije prešli u bazene ribarnice. Srijeda, imotska srijeda bila je veličanstvena oda trgovima, prodavaonicama i tržnici grada. Neopisive gužve, rijeke ljudi su se sljevale u grad. Prilazne skaline, pune korpi jaja, pa i onih delicijozih, pačijih i prepeličjih, prostirke sa sitnim kućnim potrepštinama i krtoli divljeg zelja što i danas u nosnice daju miris koromača i kraljice, gizdave grzdulje. E kako ovdje ne dodati suha rebarca. Imao je Napredak svo blago potrebito dobru domaćinu, Hodočastili mu od Livna do Ljubuškog, danas šoping izleti u suprotnom pravcu. A duša uzdiše, težak izdah za ono što u škropcu pretvorbe izdahnu, netragom nesta, nekima i iz sjećanja.Trebamo svi zapisati, jer nije bilo onog, što zapisano nije. Grad trgovačkim centrima danas izvučen na periferiju, pust i zimi pomalo prazan. Stoosamdeset Napretkovih prodavaonica zbrisano raznim uzrocima. Epidemija, ali nije virusna, već ona neizlječiva, tranzicijska. A sa svojom trgovinom i drugim djelatnostima naš Napredak bijaše perjanica i u regiji. Simbol domaće kvalitete. Samo je ostao miris lipa i šetnje do Vidilice, stara navada i danas njegovana od onih što mu pute, staze od djetinjstva pohodiše. Tada je osnovana i imotska banka koju nam usisa IKB. U gigantu je posao imalo 8oo radnika, koji su sagradili barem četiristo kuća, othranili i obrazovali svoju djecu, i danas priznata i poznata imena u svakoj branši. Razasuti svijetom daleko im od rodna ognjišta. A polje, polje natapano kanalima, bilo je žila kucavica svake *piljarnice* Puno oura i soura, čini mi se osam ili devet, a tek stolarija u Trukulovoj mlinici, mogao si naručiti sve što ti na um padne. Imotski drvodijelci, vrsni majstori svog zanata.. O tome nekada, kada detalji budu kičma nekrologa ovom hranitelju mnogih mladih i starih Krajišnika. Ja bih se zaustavila na meni bitnim kockicama odrastanja. Imotski je imao Hrvatsku čitaonicu, zgasla, ali vrijedni ljudi darovaše nam Dom kulture. Gospode koja raskoš, koji balovi u prizemlju i kavanica na prvom katu za dokone gradske domaćice, ženski kružoci. Onda nesta Dom. Napredak dobio poslovnu zgradu, a grad u sklopu direkcije predivnu kino dvoranu sa velikom pozornicom. Bože, svakoj projekciji prisutni, obavezno uz sjemenke i kokice, ali nisu za nama po podu ostajale. Pazilo se da te ne prozovu, a i kućni odgoj je nalagao žvakaću u džep do prve kante za otpatke. Svake subote čajanke u atriju kina i najpopularnija glazba u svijetu. Alice Cooper, Led Zeppelin, The Who, Deep Purple, Jimi Hendrix, The Beatles, Janis Joplin i legendarni Jim Morrison. Dobri stari dance i rock. Kemal, Mišo, Crveni Koralji. Koji su tek maskenbali održavani u tom legendarnom prostoru… Popodne maleni uveče stariji, ali maske obavezne. I onda se uz poslovnu zgradu izgradio hotel Imota. Vau, mogli smo uživati u blagodatima rijetko dobra talijanskog espresa. Nakon onog skorupna gustiša od turskih kava renesansa okusa i onaj istinski „srk“ gušta. Nije da nije bilo i turske u đezvicama, ali ova iz aparata bila guštoža. Ogromna sala hotela za nezaboravne imotske fešte. Restoran uvijek dupkom pun zbog savršeno pripremljenih delicije Krajine. Onaj raskoš okusa žaba u šalši s metvicom. Izumrlo, novost sada su žabe na buzaru. Tko to više fažana zeca, ni pašticada nema onu boju duge pripreme. Ničeg više nema od okusa prošlosti, novo vrijeme, kurba politika i zdrava makrobiotika. Nedostaje onovremeno, nebrojeno organiziranih plesova pa i u humanitarne svrhe. A tek oblizivancije za lovačke večeri. Imali smo mi i svoje sastave i orkestre. Maturalci iz Imote, spuštanja niz stepenice, čuvaju danas fotografije koje krase naše albume. Neki bi ovdje uveli milozvučni svjetlopis, ali ni najači snop laserski, neće razbiti prazninu u koji je Imota oplaštena, pusta, zatvorena. A mogli smo, neki makar sačuvati tradiciju i onog pijuckanja na terasi pored famozne kockarnice. Gledajući Biokovo, sanjali smo tunel. E to vam je sreća, kada generacije dožive ostvarenje snova. Najljepši stadion Gospin dolac, i autoput, stoga sanjajte, snovi se ostvaruju. I ona stara. Pazite što želite, da vam se ne obistini. Nećemo reanimirati Goran, niti Domogradnju, još najmanje uspjeh tadašnjih vodećih posinaka našeg giganta, recimo Vodopskrba: ima toga još, ali možemo vratiti već sutra, najljepši dio Napretkove ponude. Divnom šetnjom šljunčanom stazom kroz sjene drvoreda što nam ih pradjedovi odnjegovaše. Zastati u blizini prvog botaničkog vrta, pa preko poljane do lovačke kućice Gaja. Predivna. A o restoranu Napretka i dogodovštinama s izletišta kultna, stotine divnih stranica bi se moglo ispisati.Nepresušan izvor Odlaskom u park šumu moramo prošetati pored izgubljena arhitektonskog bisera Stočnog pazara. Tamo uz Veterinarsku stanicu šačuvan je dio zelenila i možda onaj stari cedar kojim smo kitili školske ikebane. Grade moj utvrdo Kosačina, neka ti bedem bude svaki onaj naš ponosni imotski ČOVIK *Onima koji se pitaju zašto je kraj ove serija napisa - imotski ČOVIK, dodajem ono zrnce solo. Mi vrtićki uzrast, čujemo pred gostionicom gangu. Uf nije nam baš mila uhu bila, ali onda smo pali na tekst i bili ponosni kako je taj imotski Čovik bio svemoćan. Uzoran, besmrtan. Izuzetak poduzeća, tamo je stolovala….masa, narodna. A ganga je: Da je Isus imoćanin bio, ko bi njega obisiti smio.
Mercedes Ceda Marinković
