KULTURA BEZ GRANICA O Božiću u Imotskom iz pera Mercedes Cede Marinković i imotskim gastarbajterima
današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- Božić u Imotskom iz pera Mercedes Cede Marinković
- Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u blizini Prološca, sela u Imotskoj krajini s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine
Izvor ovih zanimljivih priča kao i do sada je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Božić u Imotskom Božić u Imotskom meni nedostaje, jer bilo je bajkovito, čarobno, nestvarno. Nakon Ponoćke čestitanja, ljubljenja i veselje po ulicama. Svi su svima sve oprostili, zaboravili i Na dobro Vam došlo Novo lito. Božić je okupljao obitelji pa su mnogi imali rijetku priliku da se svi nađu oko stola. Bože mili koliko truda u pomno poslaganim pjatancama, a iz supjere sve likarije svita u babinoj juhi. Dječije čarke, tko će rebro, a tko but, pogled kroz poluzatvoren kapak fol ozbiljnog djeda posjednutog uvijek na čelo stola. Starina naš i korjen i iskustvo što te ljubeć kudi. Kroz prozore prospe se svako malo zveket čaša i porculana što ga je još mater donila u dotu. Svaka kuća ista slika. Trajao bi ručak do večere, smijeh je odzvanjao, pisma se orila, kuckanje čaša i svjetla do dugo u noć. A sutra, sutra će doći prijatelji i rodbina, možda ćemo mi k njima. Svejedno, Božić u nama biti će do novog Božića, novog okupljanja, novih slika u albumu koje nikada izblijediti neće. Ne mogu, jer i kad nismo tamo, imotski Božić je s nama, naša sjećanja, radosnica njime popunjena, u Svijet ponesena da bi nas k njemu vratila, sjećanjem. Svima Vama koji u njemu svetkujete i svim ljudima sretan, čestit i blagoslovljen Božić, zdravlja, mira i radosti, obilje Božje milostivosti od nas koji palimo božićne svijeće daleko od našeg Grada, ali rafioli, imotska torta, pašticada, kapurali, i sve ono čemu nas tradicija obvezuje je pred nama. A tamo nekada, uz obod Modra jezera mogli su puhati hladni sa sjevera vjetrovi, ta naša bura, studen i bijeli snježni smetovi. Moglo je bilo što našim nebom zatutnjati, zagrmjeti, iz njeg se kao iz kabla proliti, jutrom injem zarositi. Bilo je svejedno. Ništa, baš ništa nije moglo čar Došašća i onu radost iščekivanja zatomiti. Prosinac, mjesec darivanja, blagovanja i neizrecive radosti. Sveta Lucija je bio početak obilaska Ligutića ćoše i teta Leline slastičarne. Bože, još i danas kao da možemo osjetiti one miomirise, kupiti dva, tri svilena bombona umotana u crvene, plave, zelene sjajne celofane. Slatki crveno bijeli štapići od iste šećerne smjese bili su posebna poslastica. Mandulati, škartoceti, krempite, galetine, špomilje, pandulini, svega u izobilju. Svaka kuća imala je čini mi se u tinelu izlog kao teta Lelin dučančić, ali tamo je pristup bio zabranjen. Mnogi smo kradom otvarali bavule, komode i kutije s kotonjadon ili ćupterom visoko na vitrinama. Mirisi lovora, anisa, amareta, cimeta, klinčića i naranče, mađijali su naša ćula, navodili na grijeh, osiromašivali zdjele, frutjere i tortijere. Mati kao mati, ta naša divna Imotska mati, samo bi prozborila: „Opet miš po tinelu“. A onda bi se kao čarolijom dopunile zdjele iz kutija zaključanih u sobni ormar. Često bi na kuhinjskom stolu jutrom osvanuli ti divni biškotini našeg kraja, veoma zvučna imena Priko špahera. Topili su se u ustima kao dekot. Grad je imao ariju nabivenu mirisima. Kroz ulice, skaline i đardine čula se “muzika” teća, rostjera, gvantjera i miris svježe pržene kave. Čule su se i božićne pjesme, upjevavanje grlenih tenora, soprana kao probe crkvenog zbora, djelića Imotske Božićne bajke. A onda osvane dan koji ti jutrom ubrza puls, da nevjerojatnu brzinu u nogama, spretnost u rukama, volju da bor bude najljepši, Betlehem bogato “načičkan” ovčicama, opet ukradeš poneki bombon sa bora, a papir zaviješ u prvobitni volumen sa najnaivnijim osmjehom prevaranta. Badnjak. Post i nemrs. Tko nije volio bakalar, kruh i voda, misionarski do popodnevnih fritula. Pune "lavadurice” kuglica nestajale su u trenu, a na šećeru se nije štedjelo. Noć je nosila čaroliju. Tiha noć, Sveta noć. Blaženstvo prosuto po ulicama, skalinadama, kućama, dvorištima. Slijevale su se grupice prema crkvi svetog Frane, te noći bila je pretijesna, pa su zidići Šamatorja bili prepuni kao i ulice. Biti u zboru bila je neopisiva privilegija. Napuniš džepove cukarinima i neometano kroz prepunu crkvu u koru, a gore časna Henrika, orgulje, note i murvina šiba. Blažen je bio tko bi dobio zadatak napumpavati zrak u orgulje. Mogao se omrsiti blagom skrivenim u džepovima. Je se oblizivalo, brzdavilo, a ponekad zavijuciš keksić s ograde prijatelju dole u masu. Pogled sa kora na crkvu bio je veličanstven, izlazak nekoliko fratara u najljepšim misnicama, ministranata prepune oltarne skale, i onda gvardijan i još dvojica na izlazu iz Sakristije. Crkvena zvona bi zazvonila, sta zazvonila, zapjevala bi, a zapjevao bi i zbor na prve note orgulja. U ponoć se Bog rodi Nebo zemlju prosvijetli. To nestvarno, božansko ozračje, opipljiva sreća u zraku i čovjeku. Vjerujem da je i danas tako, povratak onom najvažnijem, Obitelji. Tri, četiri generacije, u zajedništvu pred treptajem svijeće ujedinjeni u bliskosti sa željom da tako bude zanavijek. Komadić kruha u crnom vinu za pogasiti svijeću i da štipne najmlađi da ga “grla” ne ulovi. Sigurno da će taj časak njegove „važnosti“ nositi u srcu i prenijeti ga potomcima. Bogatstvo dragi moji neizmjerno. Čuvajući običaje mi istinski živimo za bolje sutra, jer ćemo umjeti oprostiti, prijateljevati i posrnulu ruku pružiti, tuđoj sreći se radovati. To je naš bio poklon ispod bora, proslijedimo ga.
Op.a, Neš i nemožeš od radosti Božića ne ljubiti i ono iza: U sve vrime godišta ostadosmo bez išta, fala Bogu imamo još jednoga pivca i kokoš. Pa ona udarna šetnjica uz klapat alki i zvona na vratima, grleno zaoriti: Hvala vama na vašemu daru što ste dali svetomu Ivanu. Punile se jabukice petodinarkama. A džepovi svim gulozarijama, onako u suho. Pokušajte, bogatstvo uz radost, smij i pismu. Neponovljivo. Sritno lipi, dragi i voljeni moji, neka opet kolenda oživi i Topanu, Bazanu, Šentadu, Principale i Pazar, priko Stari Milinovića dvora i đardina do Đirade, a onda popriko do svakog kutka i rusulice naše. Gaja. Svim darima neba obilato vas obdarilo porođenje Njegovo! Čestit i berićetan Vam Božić!
Mercedes Ceda Marinković
Moj otac
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe i kolača. Jagase puno bojin on ima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. štogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja u školu. ima jedan Tim-bar i na njemu piše: Petar Raos pokućarac Bogbiga zna šta -mu ga je to. Biće što ima kuću a i drugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat.
Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
