KULTURA BEZ GRANICA O čuvenoj imotskoj pazarnoj srijedi, dolasku časnih sestara iz Slovenije i crkvici sv. Luke na Kamenmostu
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo donosimo zanimljive priče i to o blagdanu sv. Luke i crkvici na Kamenmostu, dolasku časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski i o čuvenoj imotskoj pazarnoj srijedi te o Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine. Izvor ovih zanimljivih informacija je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
14. listopada 2025. godine navršilo se 117 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. godine odlučio je dovesti časne sestre franjevke u Imotski radi odgoja i pouke djece u zabavištu i sirotištu. Franjevke su došle u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Zabavište 1909. godine pohađa 22 djece, a 1910. godine broj se povećava na 38. Godine 1911. zabavište pohađa 37 djece, školu ručnog rada 30 djevojaka, školu za jezik 20 polaznika. Za ondašnji mali Imotski to je bio velik broj. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću na privremeni smještaj primila ih je Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), supruga dr Antonia Mazzi i kći jedinica Andrije Laurića, predsjednika imotskog suda. Casne sestre zatim prelaze u kuću Javne dobrotvornosti koju je 1847. godine sagradio Andrija Laurić i ostavio je ustanovi za siromahe. One će u toj trošnoj kući ostati sve do 8. 12. 1910. godine te su tog datuma sklopile pogodbu sa Petrom Benzon za njegovu veliku kuću. Cijena joj je bila 55.000 kruna te su časne novac pozajmile od Veresijskog zavoda u Zadru. Nakon završetka II. svjetskoga rata časne sestre su se 1945. godine sklonile u Franjevački samostan, gdje ostaju sve do 1966. godine. Općina im je dala iznos od 12 miliona dinara, s kojim novcem su kupile kuću dr Šime Pelicerića. Nakon što su više puta bile prisiljene mijenjati mjesto stanovanja od 1976. godine sestre prebivaju u vlastitoj kući koju su im darovali Danica i Norbert Vučemilović jer par nije imao djece. Zabavište za djecu kojeg su vodile sestre franjevke radilo je do II svjetskog rata kada postaje državno dok je sirotište prestalo s radom uoči II. svjetskog rata. Časne sestre su aktivno sudjelovale u školstvu Imotskoga i van svoje kuće. Tako je časna sestra Benedikta Župančič, sestra slovenskog pjesnika Otona Župančiča radila kao nastavnica u Građanskoj školi u Imotskome. Iznenada je umrla 1916. godine i što je malo poznato pokopana je na imotskom groblju Gospe od Anđela. Između dva rata zabavište je vodila sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke podučavala je sviranju klavira. Stotine Imoćana prošlo je kroz glazbenu školu časnih sestara franjevki, a mnogi i mnogi su kod časnih dobili svoju prvu glazbenu naobrazbu. Nakon I. svjetskog rata Općina je povjerila časnim sestrama vođenje pučke kuhinje u Imotskom.. Od osnivanja Republike Hrvatske časne sestre iz svog samostana vode crkveno pjevanje i drže vjeronauk u Imotskom, Prološcu, Podbablju i Zmijavcima. Fotografija je snimljena u proljeće 1917. godine ispred kuće Benzon u kojoj je tada bilo zabavište i sirotište. Na fotografiji među časnim sestrama su pet kćeri Lovre Vučemilovića: Vera s Mirom, zatim Nora i Marija te Edi. Tu je i njihova teta Darinka Vučemilović, supruga Ivana Zane Vučemilovića sa jednom sirotom, uz nju je sluškinja Mila Prodan iz Zagvozda koja je čuvala curice (poslije se udala za Mihovila Miću Ćosića) te poslužnica časnih sestara. Fotografija je nastala kad je Lovrina supruga Antonjeta otišla u toplice pa su djeca sa služavkom i janjetom boravila kod časnih sestara.Fra Vjeko Vrčić (1967) OdjeciFra Vjekin vijek (2013), prilagođeni dijelovi teksta "Časne sestre u Imotskom"
Svjetski dan hrane svake se godine obilježava 16. listopada u spomen na osnutak Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), osnovane 1945. godine. Procjene govore da oko 673 milijuna ljudi živi u gladi, a u mnogim krajevima, sve veći nivo gojaznosti i rasprostranjeno bacanje hrane (u Hrvatskoj se godišnje baci preko 286.000 tona hrane) ukazuju na sustav koji je u neravnoteži gdje obilje i oskudica postoje istovremeno. Imotski je dugim desetljećima živio od pazarne srijede. Od općine pa do najmanjeg siromaha, bilo je za svakoga zarade. Svi su čekali taj dan i nastojali se uklopiti na svoj način. Srijedom bi se sve do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća na Pazaru, tada "trbuhu" Imotskoga znalo okupiti više od 15 tisuća ljudi. Trgovalo bi se prehrambenim, ali i zanatskim proizvodima, a odličan promet imale su sve trgovine i ugostiteljski objekti. U nastavku se daju neki propisi o prodaji raznih plodina i grožđa te prodaji morske i slatkovodne ribe, žaba i raka navedeni u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine. Zanimljivo je da je propisima navedenog Pravilnika bila strogo zabranjena prodaja pokvarenog voća i povrća te drugih namirnica koje bi bilo na štetu javnome zdravlju. U Pravilniku se kao prodajno mjesto navodi čuvena imotska kostela zasađena u doba Turaka. Prodaja raznih plodina i grožgja kao svagdanjih potreba
- Zelen, voće, divljač, pilad, sir, maslo, jaja i. t. d. moraju se prodavati od samih proizvoditelja na javnomu pazaru u Imotskomu.
- Prodavaoe nemože zanijekati nikome prodaju bud koje plodine i na manje dijele težine ili mjere.- Zabranjena je svakome zakupina spomenutih plodina koli u kome kraju Varoša Imotskoga, toli izvan njega.
- Priprodavaoci i prometnici spomenutih plodi-na ne smiju pristupiti u svrhe zakupljivanja na pazar osobno ni kroz treće osobe prije 10 sati jutra.
- Zabranjeno je prodavati nezrelo, pokvareno ili gujilo voće ili grožgje, proklijane gomolje, smrdljiva jaja, pokvareni sir i maslo i svako drugo jelo, koje bi bilo na štetu javnome zdravlju.
- Takogjer je zabranjena i prodaja na javnosti i po privatnim kućama potvorena ili razvogjena mljeka.
- Zabranjeno je i kupovanje grožgja za mast po javnim ulicama i privatnim kućama. Kako prodaja, tako i kupovina i mjerenje grožgja u Imotskomu mora slijediti jedino na pazarı.
- Prodavaoci na pazaru moraju zauzeti mjesto jedan uz drugoga po odsjedeima, koji odgovaraju vrstima plodina izloženih na prodaju, i u tome dužni su pokoriti se redu, koji Općinski određenik ustanovljuje od slučaja do slučaja, Žablji i riblji pazar odžavao se petkom ujutro, a žabe pohvatane noću oko Vrljike, po barama i krenicama su bile nanizane na rakitne štapice.
- Prodaja ribe-Prodaja svakovrsne ribe u Imotskomu, morske, slatkovodne, žaba, raka i.t.d. mora da se obavlja do nove odredbe na javnom pazaru pod Kostelom. Suhi bakalar ovdje se ne broji, a stopljeni za prodaju također ide pod kostelu, kome se barem dvaput na dan mora mijenjati vodu.
- Trgovanje ribom je javno te se ju ne smije sakrivati po kućama, konobama i drugim mjestima.
- Strogo je zabranjemo prodavati nezdravu ili pokvarenu ribu bilo nepripravljenu, pripravljenu ili posoljenu.
Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske u obiteljskoj arhivi Radovinović Jagul.
Blagdan sv. Luke obilježava se 18. listopada i među najštovanijim je svecima u Imotskoj krajini. Crkva sv. Luke na Kamenmostu najstarija je okopoljska crkva kojoj temelji sežu u predtursko doba. Crkva u čije temelje je ugrađeno više stećaka prvi put se spominje 1562. godine, obnovljena je 1705. kada je posvećena sv. Luki evanđelisti, a današnji oblik dobila je 1772. godine. Iznad vrata je šesterokraka rozeta, a nad pročeljem zvonik na preslicu s dva zvona. Crkva je presvođena, a bila je pokrivena kamenom pločom kako je to zapisao župnik fra Ivan Tonković 1891. godine te je imala tri oltara: sv. Luke, Uznesenja Bl. Dj. Marije i sv. Ante. Čitav vjerski zivot nasih predaka vezan je uz svetište crkve sv. Luke i ukopišta oko nje. Tu su naši svećenici svojom brižljivošću uzgajali puk u bogoljupstvu, brineći se za njegov duhovni život. Uz tu župu vezani su i svi najbitniji događaji u životu svake obitelji, što su ih ustrajno bilježili naši svećenici.
Prof. Don Josip Vergilije Perić (1845.-1919), hrvatski političar, književnik i prevoditelj spjevao je pjesmu Sv. Luka 1903. godine, a jedan tiskani primjerak poslao je dr Augustinu Bitangi, cit. Veleučni Dr. Jago Bitanga.Sv. Luka *).(Na čast mojim suputnicim: O.M. Kotarašu, O.M. Vukušiću, i O.D.Biliću).
Kamenmoste dobro te poznajem,
I kod tebe svetog Luke crkvu,
Pred kojom se opružilo polje,
Krasno polje, malo mu je para!
Odasvud ga zakrilila brda,
Ovijena kitnim vinogradim,
A prekrita svakovrstnom biljkom.
Vrlika ga rukavima grli,
Okićenim vrbam i jablanim,
Navezenim žukom i rakitom,
I zvijeni što u zagrljajuu ponorim proždoritim ginu.
Oko crkve skapila se gora.
Po njoj ptice cvrkutaju glasno,
Mrtvim slade opočinak vječni
Na pogled joj Imotski se koči,ko djevojče u odori bieloj
Po prikrajcim izvila se stablakljen, rašeljka, briest i dubovina, a po njima skladno poju ptice.
Slavulj sjedi na stoljetnu dubu, što no grane nad grob opružio, gdje mi kosti roditelja trunu, i kucaji zakopani srdca, pak pripjeva drugarici miloj, koja kutri na mekanu gnijezdu, i svog dragog previjanje sluša.
Ovo groblje straha ne zadaje, po njem djeca i ptičice male ko po vrtlu skaču i preljeću, Jednom tamo mladjano pastirče, ovce paslo, san ga prevario, pak zaspalo u debelu hladu, a na kamen naslonilo glavu, svud zarasli travom, mahovinom, na njemu je slovim usječeno: "ovdje leži...dobra dušo, ne bilo ti težko, stani malo, za njega se moli".
(Zadar, na malu Gospu 1903.) Miserere mei, Deus, secundum magnani etc.
Današnja župska crkva u selu Podbabju krajine Imotske posvećena je sv Luki god. 1705., a većim dielom iz zamašitih stećaka sagradjena. Okolo nje je seosko ukopište, a na puškomet od nje prema jugoistoku prelazi se rjećicu Vrliku preko KamenmostaSlavko Tonković (1998) Pleme Tonković u Imotskoj krajini
