KULTURA BEZ GRANICA O "duvaništu" u Imotskom i akciji čišćenja dna Modrog jezera
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije jako zanimljive priče. U prvom dijelu govorimo o Marku Dundi čuvenom imotskom trgovcu, veleposjedniku u svom duvaništu ispred kuće u Imotskom, a u drugom priču Josipa Brace Zena o akciji čišćenja Modrog jezera. Kao i do sad izvor ovih zanimljivih informacija nam je i dalje Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Središte Imotskoga snimljeno prije 125 godina.... Marko Dunda (1870), čuveni imotski trgovac, veleposjednik i prvi hotelijer sjedi sa kćerkom Ljeposavom (1898.-1980.) 1900. godine u svom duvaništu ispred kuće u Imotskom. Izuzetna i rijetka fotografija na kojoj je uhvaćen djelić života početkom dvadesetog stoljeća sa duvaništem smještenim u srcu Imotskog na mjestu sportskog igrališta, današnjeg Sportsko – rekreacijskog centra Joško Novović Tuta. Zapisano je kako je Austrija na imotskom području počela saditi duhan 1884., a četiri godine poslije, 1888. u Imotskom je izgrađeno prvo skladište duhana. U pozadini fotografije vidi se dio dvorišta pod pergolom, tada gostionice, a nekoliko godina poslije prvog imotskog hotela “Dunda”. Dalje s desne strane fotografije vidi se stražnji dio i zvonik crkve sv. Frane. Kuća Dunda, vrtovi i zemljište nacionalizirani su nakon II svjetskoga rata, a obitelji Markove kćeri Ljeposave Dunda Rako, udovice dr. Janka Rake ostavljen je samo zadnji kat kuće.
Fotografija iz baštine obitelji Dunda Rako u arhivi Snježane Tonković
AKCIJA
Mogu li vam pridočiti i pripoviditi kako je izgledala jedna dobro organizirana akcija čišćenja dna prisušenog Modrog jezera? Na organizacijskom sastanku za akciju se javila jedna poveća grupa radno sposobnih, grupovođe, sendvičman i drugi...Već smo stupili u jesen, dan je skraćen pa pitam šefa akcije u koju ćemo uru biti na dnu Jezera da se ne išćekamo. Kaže šef da bi u dva sata, a ja njemu da se već u tri sata dolje slabije vidi, bolje u jedan, a sastanak na dnu Jezera dogovorili smo konačno u jedan i po. Ne osvrčući se na organizatora sa sobom uz alat povedem moga Mirija i isto tako veliko pojačanje maloga Milana Mrkonjića. Već smo na dnu Jezera u akciji skupljanja krša od staklenih boca kada se na pola velikoga kanala pojavi organizator Gaganić vijući malom plastičnom vrečicom u ruci. Stakla smo nakupili u jednu željeznu bačvu iz ponude jezerskoga dna. Zatim smo se bacili na prikupljanje autoguma svih dimenzija od fiće do troosovinca te smo načulili jedan oveći fumar od guma. Dica su sredinu punila raznim odbačenim štracama na sramotu svih dugogodišnjih kupača i zlih zagađivača.Tada smo bili u maloj prednosti za razliku od danas kada je malo staklenog odpada. Među nama je bilo i povrida od lakših do šivanja i medicinskih intervencija. Želja nam je bila upaliti vatru pod gumama što smo i uradili. Vrime je bilo tiho pa su i gume bile teško gorive, a kada se uspio probiti plamen veliki crni oblak legao je nad nama. Rekao sam tada da ni največi fumar nije u stanju progutati toliko otrovnog dima. Dok smo promatrali dim koji je doslovno lebdio nad gumama naša dva mala pomoćnika našla su novu zanimaciju. Naime našli su lokvicu na najnižoj točci na dnu Jezera. Nekoliko litara vode bilo je zaleđeno i u ledu su se odražavale ukočene ribice. Pošto je moj Mirijo bio izviđačke naravi pronašao je plastičnu bocu s malo vode te je ubacio tih osam gavuna u bocu. Na naše opće zadovoljstvo oni su oživili. Te ribe su ko svetinju donili kući i ubacili u čatrnju gdje možda još žive...Gusti dim je ostao duboko ispod nas, a nas ČETVORICA zadovoljni učinkom poslali smo ružne poruke velikoj grupi izdajica. Uspjeh ove akcije pripisali smo spasu milih ribica.
Josip Braco Zen, Imotski, rujan 2025. godine. Fotografiju snimio Branko Tonković
