KULTURA BEZ GRANICA O "Imotskim jezerskim ticama" i grupi mladih Imoćana u elegantnim kupaćim kostimima iz 1928. godine
U današnjoj emisiji Kultura bez granica govorimo o "Imotskim jezerskim ticama" i grupi mladih Imoćana u elegantnim kupaćim kostimima iz 1928. godine . Zanimljivosti smo pronašli na Facebook stranici Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Dalibor Rako (1927.-1996.) jedan od najboljih imotskih skakača svih vremena (u prvom planu) i nepoznati mladić skaču s litica Modrog jezera 1949. godine. Dalibor Rako izuzetan sportaš, nogometaš, rukometaš, gimnastičar nakon odlaska iz Imotskog i dalje je ljeti redovito dolazio u rodni gradić gdje bi uživao vježbajući u skokovima u Modro jezero s 30 i više metara u čemu je zadugo bio nenadmašiv. Time je u najljepšem obliku dolazila do izražaja vještina, hrabrost i virtuoznost Dalibora Rake, stoji u njegovu životopisu. Otkako su se Imoćani počeli kupati u Modrom jezeru prije stotinjak godina mnogi su izvodili i atraktivne skokove sa strmih litica te ostali zapamćeni u kolektivnom sjećanju. Generacije Imoćana tako pamte nenadmašnog Pašku Anića koji je bio i ostao kralj skokova. Svojim stilom neustrašivošću, izgledom, bio je i ostao pojam u Imotskom. Obilježio je svojim skokovima razdoblje između dva svjetska rata. Poslije Drugog svjetskog rata uz Dalibora Raku odličan skakač bio je Ibud Katavić, a onda nakon njih slijedi cijela generacija vrsnih skakača, Kiko Skako, Ivo Žabac Anić, Josip Braco Zen... U novije vrijeme među najboljim skakačima u Modro jezero prvenstveno je bio Eugen Đuka Buco, zatim Darko Maršić, Nikola Vučemilović, Vinko Malenica, Marko Đuzel, Ljubo Tonković, Josip Rajič.... Imotskim jezerskim pticama, neustrašivim nebeskim letačima posvećena je pjesma "Imotske jezerske tice"
Visina, modrina, stine pune dice, jata imotske lipote, jezerske tice.
Veru se lito cilo, penju, puzu uz strminu, onda polete ko iz gnjizda u dubinu, u modrinu.
U nji nema nikad straja, jedan drugom puno sliči, junaci mali, Imotski sokolići.
Prošlo je više od četrdeset godina; studentom budući, u cik zore polazio sam k Modrom jezeru i spuštao se k vodi. Sve je spavalo u dubokoj modrini kamena i vode. Sunce je još uvijek na njegovim rubovima čeka da klizne nizbrdo kad se izdigne nad Krajinu. Spava i voda lagašno namreškana, bezglasna i oko lađice koju je netko ostavio. Kad sunce preplavi vodu s kraja na kraj, spavanju će biti konac, zapjevat će cvrčci i pjevat će dok se sunce ne povuče iz grotla; voda će oživjeti pomaknuta rukama plivača, sječena talasima skakača koji će se baciti u nju s grebena. Tada, jezero je još intimniji dio gradića, pravi dar mjestu na visoravni, blagodat u ljetne dane. Na more malo tko i misli. Imamo svoje.
Dinko Štambak (Pariz, 21.VIII 1980.) Modro jezero u rano jutro
