KULTURA BEZ GRANICA O imotskim zimama iz pera Žarka Domljana i Davorke Deur
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- dr Žarko Domljan (1932.-2020.) o sjećanju na imotske zime
- Imotske zime iz sjećanja Davorke Deur
Izvor ovih zanimljivih priča kao i do sada je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
KAKO DANAS ZAMISLITI ONDAŠNJI IMOTSKI Današnjoj mladoj generaciji gotovo je nemoguće zamisliti kako je u moje doba izgledao Imotski i kako se u njemu živjelo, jer neke stvari koje su bile naša svakodnevica nikada nisu i neće iskusiti. Na primjer, miris petroleja ili što je još gore karbida, koji je kod svakodnevnog čišćenja svjetiljki i istresanja izgorjelog praha ostajao na prstima i svuda se zavlačio. Ili pak danonoćno zavijanje bure koja je napadala prozore, hukala u dimnjacima, provlačila se uz pištanje kroz svaku pukotinu i po cijele noći bjesomučno vrtila limenog pijetla na krovu, koji je na naš užas proizvodio najčudnovatije metalne zvukove kao da neko čudovište nad kućom oštri noževe. A da i ne spominjem onaj dugo odgađani skok u ledeni krevet u kojemu bi se skvrčili ispod brda vunenih deka i pernatih pjumina i dugo u mraku puhali u ruke da otjeramo vlagu i tek postupno, protežući udove jedan za drugim osvajali ledeni teren između plahti. Imale su te imotske zime i svoju ljepšu stranu, osobito kada bi sjeverni vjetrovi potjerali noću snježne oblake s bosanskih planina prema jugu i kada bi jutro osvanulo bez zvukova i s nekom neobičnom bjelinom koja je prodirala kroz prozore. Odmah smo znali da je zapao snijeg, skakali smo uzbuđeni iz kreveta i trčali do prozora, pritiskujući noseve na hladno staklo da što bolje vidimo bijeli ogrtač u koji se zamotao Imotski i cijela Krajina. Snijeg bi obično zapao krajem siječnja ili početkom veljače i dugo bi trajao, jer je tada zemlja bila dovoljno ohlađena, a osim toga nije bilo današnjega prometa, koji snijeg učas pretvara u prljavu kaljužu. Danima smo hodali po djevičanski bijelome snijegu i to samo utrtim stazama, a na nekim mjestima uskim klancima usječenim u smetove, koji su često bili iznad naših dječjih glava. Tih dana smetovi i zameti su bili glavna tema razgovora među odraslima, a osobito smetovi na cesti prema Splitu, jer kad bi na prijevoju kod Kljenovca smet zatvorio cestu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Od smetova nije bilo zaštite, pa su oni znali neugodno iznenaditi i građane Imotskoga. Tako su jednoga jutra sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Mi smo djeca tom neobičnom slikom Pazara bili ushićeni i žalili što se to nama nije dogodilo, pa da s prozora odmah možemo uzimati grude snijega, ali su se stariji odmah latili posla i do večeri su bili probijeni tuneli do svih zatrpanih kuća, a zatim i uzdužni tunel da se omogući pristup dućanima. Više se ne sjećam koliko se dugo snijeg održao, ali dobro pamtim da je taj labirint snježnih hodnika i tunela sljedećih dana bilo glavno poprište naših beskonačnih dječjih igara.
Tekst: dr Žarko Domljan (1932.-2020.) o sjećanju na imotske zime
IMOTSKE ZIME Zimi u Imotskome česte i izazovne su bile vijavice. Posebno su hučale, vijale i zavijale uz skaline i niz skaline grada. Znadeš li kako je proć Cicinu kuću i onih nekoliko skalina uz nju po vijavici? E, moraš se držat za gvožđrni pašaman na kući. A vijavica je bila vitar i snig zajedno. I moraš ostat da te ne baci. Rano jutro po vijavici dođe naša Dada (baba Iva su je zvali ostali) u nas zamotana u debeli crni vuneni plet. Sva smrznuta, crvenog lica. Mi još topli iz kreveta u našoj toploj kužini s pogledom na imotsko polje. Mama joj uliva u debeli bićerin rakije da se ugrije. Miris rakije preuzme toplu kužinu. A Dada priča kako je umalo bacilo na Cicinim skalinim. Za svetu Lucu bi došli posebni darovi od none iz Omiša. Bratu i meni, on je dobiva šta je želijo, a ja nisam imala želja, a dobila bi uvik najlipši dar. Jedne godine plastični kanoćal u kojeg su se stavljali slajdovi sa slikama lutaka medvjedića. Mislim da je bilo četiri slajda i složila bi se cila priča neviđena. Druge godine sv. Luce iz Omiša mi donese dječji kišobran, rozi sa rozom, ružičastom bakelitnom ručkom. Niko takav nije vidio. Odma tog jutra idem ja u vrtić po vijavici s tim kišobranom. Od naše kuće do vrtića u općini moram proć skaline između Tonkovića kuće i općine. Kao da je sada; sićam se kako je zavijo vitar moju ruku otkinijo kišobran i samo mi je ostala u ruci ona prekrasna roza bakelitna ručica. Eto taj trenutak radosti zbog novog kišobrana i iznenadnog naleta vijavice koji mi ga je otkinio i odnio pamtim cili život. Beskrajna radost i veselje nama dici je bio snig prvih dana dok je bio suv i prhak. Snježna meka tišina puna radosnih dječjih uzvika i dozivanja. Izać na snig i trčat, vozit se na nizbrdicama na saonicama do besvjesti! Grudanje. Uh kada te pogodi i nađe neki prostor između šala, kolara i kape. Uglavnom smo bili odjeveni u štofane kaputiće, vunene ili štofane hlače i kožne cipelama ili čizme, vunenim kapicama i rukavicama. Naša mama je plela svu moguću odjeću tako da smo imali prilično vunenoga. Sva ova lipa i dobra roba upije toliko sniga i hladnoće. To smo zanemarivali sve do trenutka kada se je moralo kući. Otežane odjeće i obuće malo pothlađeni, ali i najsritniji na svitu, rumenih obraza pogotovo ako nismo zaradili bugance, odlazili bi u naše tople kužine u kojima je grijao drveni špaher. Divnu li su ti snigovi i vijavice u Imotskome moga ditinjstva.
Tekst: Davorka Deur
