KULTURA BEZ GRANICA O imotskoj Vinariji i jematvi u imotskom polju
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije jako zanimljive priče, u današnjoj emisiji o jematvi u Imotskoj krajini gdje je vinogradarstvo bilo jedna od najvažnijih poljoprivrednih i gospodarskih grana. Izvor ovih zanimljivih informacija je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Vrijeme je jematve u Imotskoj krajini gdje je vinogradarstvo bilo jedna od najvažnijih poljoprivrednih i gospodarskih grana. Nekad davno ljudi su čekali satima u dugim kolonama za predaju grožđa Vinariji.
Vinarija klimava na polju, ko sojenica na kolju
Kad se sitim vinarije moje
imala je pića svake boje.
Vina kujundžuše, crnca rudežuše,
vina smederevke, vina španjolke,
rakije ive, mare, loze,
mesa od ovce, mlika od koze
pinušavog vina, ljutaca džina,
aperetiva od pelina, soka od malina,
radnika ko na Vranu ovaca,
svakog dobra i za sve novaca.
Primale se redovito plaće
na svakom dobro stale gaće.
Zvala se "Vino, duhan, voće"
pa joj prikrpili kruv, kanal i smeće.
Unda su joj natrali kombinet,
pa joj na to još prišili jaja
pa se pojavio "Vinoprodukt",
pa joj zabio nož u leđa ko Cezaru Brut.
Imala je puno cisterna, traktora, auta;
nekim bila Amerika, nekim maćeha kruta.
Putovalo se, gradilo, kusalo i pilo,
dok je jadnoj istančalo tilo.
Unda su načinili veliku sramotu
radnike tirali kući, dali im dotu.
Dota se istopila, nije svakom bilo
ostale su napušili mirovinskom u krilo.
Tako operušana ostala bez krila
braća su je brzo za se pritvorila.
Digla se je na noge preostala raja,
pritvorbenicima brzo polupali jaja.
Nastala je u njoj grobna tišina,
pa sad misto cisterne privozi mišina.
Jedni opet lipo žive i bez brige dišu,
jer na jednog radnika sedmorica pišu.
Josip Braco Zen (2016) Moga sam i više
U Imotskom vinogorju je pod vinogradarskim površinama 1980-ih godina bilo oko 2.000 ha zemljišta, a danas oko 900 ha zemljišta. Najrasprostranjenija sorta u Imotskom vinogorju je autohtona sorta Kujundžuša, koja zauzima 90 posto svih vinogradarskih površina. Kujundžuša daje harmonična, lagana i lepršava vina s blagom mineralnošću i nježnim voćnim tonovima, a evo kako Kujundžušu opisuje propagandni letak Vinarije Imotski početkom 1970-ih:
"Sorta bijelog grožđa Kujundžuša koja se uzgaja isključivo na području Imotskog daje odlično bijelo stolno vino, svjetlozelenkaste boje i prijatnog okusa. Zbog umjerene količine alkohola ovo se vino naročito odlikuje pitkošću i odlično podnosi miješanje s mineralnom vodom. Pije se umjereno ohlađeno".
Izvor: Obiteljska arhiva
Berači grožđa u Lugu-Jagulovim barama, 16 rujna 1958. godine.
Među grupom berača prvi lijevo stoji dipl.ing agr. Slavko Jenč, tada vodeći hrvatski vočar kojeg je dr Pave Radovinovic pozvao radi planirane sadnje jabuka i drugog voca. Drugi slijeva stoji Slavko Tonković, do njega je punica Marija Franceshi Radovinović koja drži u naručju unuku Anamariu, desno jedan berač drži unuka Josipa te je ispred unuk Jago. Krajnje desno sjedi poljar Mijo Jukić, koji je bio zadužen za čuvanje imotskoga polja. Iako su u Imotskoj krajini u vihoru drugog svjetskog rata stradali brojni vinogradi zbog nemogućnosti kontinuirane obrade vinograda i nedostatka radne snage nakon rata pedesetih godina dvadesetog stoljeća počela je intezivna obrada vinograda uglavnom, u privatnom sektoru. Tako je dr Pave Radovinović na svom posjedu u Lugu imao na velikim površinama tri vinograda u kojima su bile zasađene brojne sorte grožđa od poznate imotske kujunđuše, bijelog stolnog grožđa do ružice i tada u Imotskoj krajini veoma rijetkih i gotovo nepoznatih hamburškog muškata i bijele sultanine, vodeće sorte u svijetu za proizvodnju suhog grožđa. Berba u Jagulovim vinogradima trajala je danima uz pomoć najamne radne snage kojima je bio organiziran smještaj i prehrana o čemu se brinula Pavina supruga Marija.
Izvor: Obiteljska arhiva
