KULTURA BEZ GRANICA O imotskom slikaru Antunu Tonćiju Mostarčiću ubijenom 1944. godine na otočiću Daksi
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo priču o imotskom slikaru Antunu Tonćiju Mostarčiću ubijenom u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi, s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba i glavnoj ulici starog Imotskog, Pjaci iz 1909. godine. Izvor ovih zanimljivih informacija je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Imotski slikar Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.) ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi, s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba među kojima je bio i isusovac, padre Petar Perica, autor pjesme "Rajska djevo kraljice Hrvata". Pali su kao žrtve jednog bezumlja zvanog komunizam. Likvidirani su na način nedostojan čovjeka, bez suda, bez presude, a uskraćena im je mogućnost koja se pruža i najvećim zločincima, da se brane. Antun Tonći Mostarčić rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom od oca Ivana Ike i majke Magdalene Mande Borić iz Brista koja je umrla nekoliko dana nakon rođenja sina. Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. Za vrijeme studija u Beogradu, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao je svirajući na violini. Zanimljivo je da mu je neko vrijeme cimer bio prijatelj i kolega sa studija Božidar Rako, poznati imotski slikar i neko vrijeme službeni portretist engleske kraljevske obitelji. Božidar je povremeno i novčano pomagao Mostarčiću na čemu mu je bio iznimno zahvalan. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, violinu, ksilofon (kći Magdalena poklonila je očev ksilofon Zavičajnom muzeju u imotskom). Po završetku školovanja 1931. godine dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao učitelj vještina u Građanskoj školi. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu. Suprugu Dubrovčanku, Katinu Katarinu Radovan (1905.-1981.), učiteljicu u Naklicama iznad Omiša upoznao je u božićno vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce Radovan Biljan, tada učiteljice u Vinjanima Donjim. S Katinom se vjenčao u Omišu 1937.godine, a u braku je rođena kći jedinica Magdalena Lenći (1940.) udana za Martina Kovačevića. U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao učitelj crtanja u Državnoj općoj nižoj srednjoj školi, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. U svibnju 1943. godine po naredbi ministra narodne prosvjete upućen je za nastavnika crtanja u Realnoj gimnaziji u Sisku. Po riječima kćeri Magdalene iako Tonća od djetinjstva život nije mazio, imao je vjeru u ljude te je volio biti sudionik raznih veselica. Mostarčić je slikao motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen....Svake godine na godišnjicu pogubljenja od 1945. sve do 1964. godine te na Dušni dan u crkvi Male Braće DBV bio bi postavljen katafalak sa cvijećem i svijećama za strijeljane na Daksi, a misa se održavala u crkvi ne samo za rodbinu već i za žitelje Grada.Danas se najveći dio Mostarčićevih slika nalazi u posjedu njegove kćeri Magdalene Lenći Kovačević u Dubrovniku, zatim u privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu kojima je slikar darovao slike.Anamaria Marušić Tonković.
Razglednica koja prikazuje Glavnu ulicu Imotskog, Pjacu 1909. godine. Prva lijevo je kuća Vuković koju je 1870. godine sagradio Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je Načelnik Imotskoga od1875. do 1881. godine te od 1887. do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovjedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874. godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (Austrijanac, sreski načelnik Gradačca doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče, tetku veterinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbenim vezama prešla u vlasništvo obitelji Benzon, doseljenika iz Vranjica. U drugoj polovini 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio oko 1860.od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo mirazom supruge Marije Ane Bitanga, kćeri Pavla Bitange. Tripalo je poslije podigao još jedan kat. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba kojima je pripadalo zemljište južno od fratarske ograde kupljeno za gradnju novog groblja i po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. U sklopu turske kule visoka je kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću koja je bila turska kula na južnoj strani. Stara ljekarna sa početka 20-oga stoljeća bila je smještena u Ligutića kući, a u to doba preuzeo je Paškval Ferrari koji je oženio Klotildu Ligutić. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić imala je slastičarnicu u toj kući, odmah preko puta Gradske Kavane sa nezaboravnim krempitama i bobićima.
