KULTURA BEZ GRANICA O Kalandori i hajduku Andrijici Šimiću
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- o Kalandori Prikazanje Gospodinovo koje se još naziva i Svijećnica slavi se 2. veljače. Blagdan je u Dalmaciji poznat pod imenom Kandelora (prema talijanskom izrazu Candelora koji je nastao od latinskog Festum candelarum – Blagdan svijeća). Narod taj blagdan naziva: Kalandora (u Imotskom), Gospa Kandalora (u poljičkome kraju), Kandalora (u priobalju, Dalmatinskoj zagori), Kalandora (u Hercegovini i Rami), Svićnica, Kandela (u Sinju), Svijetlo Marinje (u Srijemu i Slavoniji), Sveta Marina (u Usori i okolici Busovače), Kandelora u Splitu i na otocima
- o hajduku Andrijici Šimiću zadnjem, jedinom velikom i u narodu omiljeniom hajduku u prošlosti Dalmacije, umro je ispod jednog hrasta u Runovićima prije 121 godinu, 05. veljače 1905. godine.
Izvor ovih zanimljivih priča kao i uvijek je Facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Kandalora zima fora, kaže Blaž da je laž, javi se glistina da je to istina....
Prikazanje Gospodinovo koje se još naziva i Svijećnica slavi se 2. veljače. Blagdan je u Dalmaciji poznat pod imenom Kandelora (prema talijanskom izrazu Candelora koji je nastao od latinskog Festum candelarum – Blagdan svijeća). Narod taj blagdan naziva: Kalandora (u Imotskom), Gospa Kandalora (u poljičkome kraju), Kandalora (u priobalju, Dalmatinskoj zagori), Kalandora (u Hercegovini i Rami), Svićnica, Kandela (u Sinju), Svijetlo Marinje (u Srijemu i Slavoniji), Sveta Marina (u Usori i okolici Busovače), Kandelora u Splitu i na otocima, a tim se svijećama blagoslivlje grlo, grlića sljedeći dan na blagdan sv. Blaža, Vlaha. Od svijeća koje se blagoslove na Svijećnicu očekuje se zaštita i pomoć u mnogim nevoljama i potrebama. Svijeća prati kršćane od rođenja pa do smrti, višestruka je uporaba i simbolika svijeće. Na krštenju se svijeća daje kršteniku, prvopričesnik nosi svijeću, zaručnike svijeća prati kod vjenčanja, uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet. Navode se neke pučke izreke za Svijećnicu iz knjige Pučke izreke o vremenu (2017) Ante Ćelana Gaganića:
- Kandelora - snig do mora, sveti Blaž - da je laž, sveti Šime (18. II.) - da je usrid zime. - Svijećnice dan, zima van. - Kalandora - zime pola. - Kalandora - zima ora (još traje). - Kalandora - zima ora, snig do mora, pola ića - pola pića. - Bog te čuva vedre Kalandore, a oblačna Jurjeva (23.IV.). - Kalandora vedra, dici se vide rebra (nerodna godina, bit će glad). - Ako je Svijećnica vedra, bit će duga zima. - Što burnija Svijećnica - to ljepše proljeće. - Ako je na Kalandoru lipo vrime, past će devet snigova, a ako bude oblačno, ni broja in se ne zna. - Ako je na Kalandoru i sv. Blaža (3. II.) lipo vrime, bit će još dvanest snigova. - Bolje je vuka u štali imati, nego se na suncu o Svijećnici grijati. - Ako je Svićnica zelena, Cvitnica će biti snižna. - Cvate li na Kalandoru, bit će o Cvitnoj nedilji mraza.
Hajduk Andrijica Šimić (26.11.1833.-05.02.1905.), zadnji, jedini veliki i u narodu omiljeni hajduk u prošlosti Dalmacije umro je ispod jednog hrasta u Runovićima na današnji dan prije 121 godinu, 05. veljače 1905. godine. Andrijica Šimić rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, a u djetinjstvu je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo u vrijeme kada se oslabljena turska vlast u Bekiji (turska polovica Imotskog polja), polovinom XIX. st., brutalno odnosila prema stanovništvu, poglavito kršćanima. Navodno se i odmetnuo u hajduke kada je on, puškarski naučnik, bez dokaza, bio osumnjičen da je ukrao konja i ubio Turčina. Za njegovu hajdučiju nije bilo granice, bio je strah i trepet čitavog kraja s obje strane granice, ali se znalo da Andrijica ima i morala. Družina kojoj je postao harambaša pljačkala je pretežito osmanske karavane, bogate age i begove na potezu Imotski-Vrlika, druge samo u nuždi, a pomagao je i sirotinju. Pričalo se da njegovi hajduci nisu smjeli pretresati žene, niti njima što otimati. Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave stoga ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju narodnim junakom. Uhićen je od strane austro-ugarske vojske, 14. siječnja 1871. godine u Runovićima dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala zbog bogate nagrade. Prema predaji tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: „Moje noge nad vašim glavama bile”. Prilikom uhićenja Andrijice Šimića od strane splitskog Kotarskog suda oduzeta mu je hajdučka puška koja se nalazila u depou suda sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća nakon čega je otuđena, navodno od nekog suca. Nakon suđenja koje je potrajalo 22 dana i na kojem je izvedeno čak 310 svjedoka hajduk Šimić osuđen je na doživotni zatvor, dok su ostali članovi družine, ukupno 25 hajduka osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Suđenje je održano u Splitu, u austro-ugarskoj pokrajini Dalmaciji i bilo je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku, jeziku kojeg dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina na intervenciju mnogih znamenitih osoba, od biskupa Paškala Buconjića do ljubuškoga gradonačelnika Sadikovića, pomilovan i pušten na slobodu. Anrijica je bio hajduk, ali i čovjek koji je posjedovao mnogo vrlina. Često je savjetovao ljude na dobro i pomagao ih gdje je i koliko mogao. Rijetko se od Andrije, vele suvremenici čula ružna riječ ili psovka. Veliki dio grijeha i zločina njegove hajdučke družine pao je na njegovu glavu, jer je bio harambaša. To ga je najviše teretilo i odvelo na doživotnu robiju. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao je preskočiti magarca s mjesta. Umro je 05. veljače 1905. godine u Runovićima, u hodu, naslonivši se na višestoljetni hrast, a pokopan je u grob svoga izdajice Ante Garca, koji je umro dva dana prije njega. Tako se ispunila Šimićeva kletva da njegove noge budu iznad Garčeve glave. Daje se dio teksta iz pjesmarice „Andrija Šimić Hajdučki harambaša“, objavljene 1894. godine u Spljetu koju je spjevao Ivan Mimica (1862.-1945.) u 3616 deseteraca dok je sa Šimićem služio kaznu u koparskom zatvoru te je Andriju proslavio:
Tada Šimić Garcu besjedio: „Sanak me je teški osvojio, Mnogo sam se danas umorio,Jeli vjera da pospavam malo? Garac njemu stao besjediti: Vjera ti je, sad možeš spavati, Koliko ti drago počivati Tebi nitko neće naškoditi“ Na vjeru se Šimić pouzdao, Dok je lega tvrdo je zaspao, Jer se bješe vele umorio, I mnogo se pića natočio. Tada Garci vjeru pogaziše Tri, četiri k njemu preskočiše, Obe ruke tvrdo zavezaše Spavajuć ga tako ostaviše. Zato Šimić nije ništa čuo, Al kada se od sna probudio, Nevjeru je odma opazio Pa ovako njima govorio: Zašto, braćo, za Boga miloga?! Na izdaju ne činite toga, Sramota će težka vama biti, Mene će te u zlo oboriti; Ne gazite tvrde vjere svoje, Pustite me, bitće za vas bolje. Zdrava mene pustite i živa Dat ću vama hiljadu cekina, Možda sada puna neće biti, Ono malo što bude valiti, Možete me malo uztrpiti, Nećete me za dugo čekati.
Anamaria Marušić Tonković
