Kultura bez granica: O Kanjonu Badnjevice i povijesnom dolasku cara Franje Josipa I. u Imotski
U novom izdanju emisije kultura bez granica donosimo dvije priče koje povezuju prirodu, svijest o okolišu i bogatu povijest dalmatinskog kraja s stranice Jagul Wine Cellar.
Povodom Dana planeta Zemlje, koji se obilježava 22. travnja, podsjećamo na važnost očuvanja okoliša i odgovornog odnosa prema prirodi – danas važnije nego ikad. Zavirite u fascinantni Kanjon Badnjevice preko stare fotografije snimljene početkom 20. stoljeća.
Prisjećamo se i povijesnog trenutka kada je prije 151 godinu austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I. posjetio Imotski. Bio je to događaj na najvišoj razini kakav se u ovom kraju više nije ponovio. Car je 24. travnja 1875. godine stigao preko Sinja i Lovreća, a dio puta do Zagvozda morao je prijeći na konju, budući da cesta tada još nije bila izgrađena.
Cijelu emisiju možete poslušati u poveznici ispod:
Dan planete Zemlje obilježava se 22. travnja sa namjerom da ljude širom svijeta podsjeti u kakvom je stanju priroda planete na kojoj žive i kako bi se jačala svijest prema prirodno okolišu...Kanjon Badnjevice nalazi se između Prološca i Ričica i dug je oko 3 kilometra. U svom sjevernom dijelu, na području Ričica i Bušanja, strane kanjona su nešto blaže, a južni dio je kamenit, strm i teško prohodan, na mjestima dubok oko 250-300 metara. Kanjon je nastao djelovanjem bujice Suvaje koja se iz nekoliko izvora i tokova nakupljala u dolini Ričica te je tekla prema Imotskom polju i Prološkom blatu. Do 1918. godine, uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada te su se smanjile bujice koje su nadirale iz kanjona poplavljujući zapadni dio Imotskog polja. Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni su prodori vode... Tvrđava “Badnjevice” nalazi se u kanjonu. s kojim je potpuno srasla. Njeni su se bedemi gotovo neprimjetno zavukli u zapadne klisure kanjona toliko da je se tek iz blizine jasno vidi. Sagrađena je krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća, kada se spominje kao posjed Stipana Vukčića Kosače kao “…castrum Prolesetza…”.
Prije 151 godinu austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju posjetio je Imotski. Posjeta cara Franje Josipa I. posjeta je na najvišem nivou kakva se Imotskom poslije nije više dogodila. Car je doputovao 24. travnja 1875. godine preko Sinja i Lovreća u Imotski. Do Zagvozda je car morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine. Za vrijeme boravka u Imotskom car je prespavao u kući dr. Antonia Mazzi, kotarskog liječnika, a svoju raskošnu kočiju okovanu srebrom caru je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga (dijelovi karoce u kojoj se vozio car Franjo Josip I pohranjeni su i danas u podrumima kuće Radovinović Jagul u Imotskom). U "Narodnom listu" objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu..... Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I.....Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca...Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica...Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim "Živio" mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevka svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. (Glazba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku). .. .Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti...U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi....U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana, 25. travnja 1875. N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski "S Bogom" upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji "živio", ostat će nam vjekom pečatom u duši....." Car je iz Imotskog otišao u smjeru Vrgorca (i dalje prema Boki) putujući preko Zagvozda. Kočija je išla s njim, naime dok je Car jahao, seljaci su kočiju nosili za njim 4,5 sata po kiši i ledu (u to doba je Caru trebalo upravo toliko, 4,5 sata da dodje iz Imotskog u Zagvozd.). Najdetaljniji opis careva putovanja po Dalmaciji nalazi se u ‘Dnevniku putovanja’ objavljenom u Zadru 1878. Zanimljiv i prilično nepoznat detalj priče iz Imotskog vezan je za dio u kojem se spominje gradska glazba. Naime, glazba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku. Himnu Carevine Austrije, koja je ujedno bila i himna Kraljevine Hrvatske napisao je utemeljitelj bečke klasike Josip Haiden (1732.-1809.), sin gradišćanske Hrvatice Marie Koller koji je tečno govorio hrvatski jezik. Danas je to himna Njemačke, a nastala je iz tradicijske međimurske pučke pjesme:„V jutro se ja rad vustanem“.
Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, urednik Milan Glibota Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2Dnevnik putovanja , Zadar 1878.
