KULTURA BEZ GRANICA O Mati Starinskom i otkupu duhana nekad najvažnijem događaju u imotskom kraju
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo priču o otkupu duhana koji je nekada bio najvažniji događaj u imotskom kraju. Drugi dio emisije posvećen je legendarnom imotskom prosjaku Mati Starinskom pravim imenom Mate Soldo rođen je 1893. godine u Sovićima. Izvor ovih zanimljivih priča o minulim vremenima kao i do sada je facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamošnju otkupnu stanicu - Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve svoje životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac je dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana; to se popularno zvalo - dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 1. studenoga, što je trajalo do 15 siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom. Urod je morao osobno donijeti vlasnik na čije ime glasi dozvola za uzgoj. Tom prilikom predavao se sav duhan prema ranijoj procjeni zaduženja. Koliko će novca dobiti seljak ovisilo je ne samo o količini već i o kvaliteti, odnosno klasi u koju će biti svrstan. Kvalitetu je određivao procjenitelj ili stimadur. On bi iz svake bale nasumice izvadio nekoliko listova i odredio odmah klasu, a time i cijenu. Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna. Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani. Tada bi se cijela obitelj okupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana. Teme su bile neiscrpne i još dugo su se prepričavale dogodovštine najvažnijeg dana u godini. Od dobivenog novca odmah su se podmirivala sva dugovanja trgovcu, plaćalo se porez i druge dadžbine. Kad bi se sve podmirilo, nije ostajalo puno od zarade za svakodnevni život ukućana.
Snježana Tonković (2009.) Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom
Mate Starinski legendarni imotski prosjak pravim imenom Mate Soldo rođen je 1893. godine u Sovićima. Godinama je svakodnevno dolazio "na posao" u Imotski gdje su ga svi dobro znali i u kojem ga pamte do današnjih dana. Dok su svi Raosovi prosjaci misto svog dilovanja imali u Ercegovini, Mate Starinski, zadnji imotski prosjak od zanata dolazio je u Imotski iz Ercegovine, iz Sovića. Mate Starinski, kako su ga zvali, "radio" je kad su drugi odmarali: nediljom. Uljudno bi zaklapa na vrata, kod svake familije u određeni sat, skinuo bi kapu, pružio ruku, a zatim sa zahvalnošću rekao: "Živim zdravlje, a mrtvim pokoj" i "Pamet, razum". Kada bi ručao kod neke imotske obiteljiu razvrstavao bi novce i malo se odmorio pa nastavio dalje. Mate je imao dva sina koje je školovao, a govorilo se da je jedan od sinova liječnik.U nastavku se daje dio teksta o Mati Starinskom objavljenom u novinama „Imotska krajina“ od 01. rujna 1979. godine autora I. Karoglana.... Starinski kako je tebi pravo ime i prezime? -Nu pameti, pa Mate Starinski od kada znan za se...-Ali mislim kako ti je pravo ime i prezime, kako te zovu s Općine?- A dite, Soldo se ja kućom zoven. Doista malo njih zna kako se pravim imenom i prezimenom zove taj tanušni, suhonjavi starac, no i ne trebaju znati, čemu? Starinski zvuči među nama jasno, toplo, prisno, zvuči po naški posprdno. A svakodnevno ga viđamo na Pazaru, na Jezeru, ispod Gradske kavane, pred svojim vratima, nenajavljena i nepozvana. I tako, još od vremena Austrije, poslije rata viđamo ga.... Koliko je na glavi, Starinski?- Baš po Novoj godini vadijo san kršćenje, od Tite mlađi godinu, sinko. Na pitanje koliko će još tako, Starinski odgovara: „Dok san bija mlađi, obiša san Bosnu i Slavoniju, sad san stalno u Varušu. Tamo od kad je Drugi rat svršijo samo četiri dana san valijo da nisan doša u Varuš. Plivalo, puvalo, uvik san dolazija, ali ta četiri dana baš nisan moga doć. Za vrime Austrije vridna para bila, dalo se dobro zaradit...Misliš uprositi? Pamet, razum dite, ja san pošteno pita u gospoja i one bi mi pošteno i dale jer san jin bijo po kontu. Pomoga bi im digod iscipat drva, donit vode, tako te lašnje poslove. Ne triba mi puno, Bog s tobom, neću stvarati kapitala, valja pošteno živit....Sićan se ja svi prosjaka za vrime stare Jugoslavije, puno nas je bilo. Meni su pokojni Zane i Lole (Zane i Lovre Vučemilović) uvik dobro davali, a Luka pok. Milinović meni dinar mimo svih prosjaka....A pokojna Lića Zukina (Alice Benzon, kći Jure Zuka Vučemilovića), bijo san joj po kontu, ona bi mi svake sriće dala....Uvik san ima svoju granicu i znan koliko mi obraz podnosi i koliko me toka. Moga san i radit, nu pamet, razum meni bilo draže ovako, a šta je život? Svanulo se, smrklo se, sve prolazno.....A počejo san još za Austrije, pa za stare Jugoslavije .....Znam pričao bi mi opet o svim prosjacima koje je poznavao, opet bi zahvaljivao Zani i Luki pok Milinoviću. I dinaru mimo svih prosjaka, raznježio bi se na spomen Liće Zukine i svih ostalih gospoja kojima je bio po kontu....I tako se Starinski zaputi prema staroj pekari, tamo kod Marinovića gdje reče da noćiva, da mu je lijepo i toplo, da u miru dok ga san ne svlada, u vremenu ovom čudnom "kak svak ide za novcem, a Boga ne pozna", još jednom odvrti svoja sjećanja, ispruži ruku na milodar, prebroji krune, šolde i dinare, zakorači u poznato dvorište, pokuca na znana vrata i možda ugleda nekoga tko mu je bio po kontu.
Izvor: „Imotska krajina“ od 01. rujna 1979. godine (arhiv Antonjete Baškarad Jutronić)
