KULTURA BEZ GRANICA O nezaboravnom Vladi Viciću i dr. Veljku Vukoviću
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- nezaboravni Vlado Vicić iz pera Mercedes Cede Marinković
- Primarijus dr. Veljko Vuković iz pera Anamarie Marušić Tonković
Izvor ovih zanimljivih priča kao i uvijek je Facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Nezaboravni Vlado Vicić
Lipo li je svite, biti jezeransko dite. A ta dica su postala poznati i priznati odličnici naše povijesti. Ostaviše nam svoj pjev grdelina, smij berekina, zgode do nezgode, serenade u noći…Život pun radosti i uspjeha. Izgovoriti Imotski nije moguće bez sjećanja na one kojima je i više od života sama bio. Jedan od njih je sigurno naš barba Vlado Vicić. Pišem mu ime, a slike preplavljuju. Već i vrapci živkaju kako je on imao tri svetinje, svoju obitelj, pismu i naš Grad. Imotski je Njegovim žilama strujao kao kisik, bez kojeg živ ne može. E pa u mojoj ulici, u našem djetinjstu i stasavanju, važna, neponovljiva karika bio je naš barba Vlado. Kako ti čuđenje razgorači oči kad upru prstom i prozbore; To ti je Vlado Vicić. On ti od rođenja nikad nije zaplakao, iz pelane je propjevao. A nas ponos oplašti, naš, a tako poseban. Čovjek vječnog osmijeha, nježne riječi i pri susretu uvijek anegdota, naš smijeh bi suzama udario. A On, pazeć da mu smiješak prikriven ne ulovimo, kreće niz ulicu i zbori: Bravo, cerite se, slatka suza slana nije. Kako bi beskrajna bila niska da je biserje nanizati, koje čusmo od našeg barba Vlade. Opijenost gradom pretočio je u najljepše note i štrofice. Pjeva grad, ali ga pjeva i cijela zemlja. Velika imena su izvodila njegove skladbe na brojnim festivalima. Naš barba Vlado je svojim osebujnim stilom pisanja i skladanja svrstao grad u izvorište stare klapske pjesm , dajući nam onu auru dalmatinske izvrsnosti. Gradu jezera doveo je more pjesmom, učini ga više mediteranskim od nekih koji su od postanka temelje u moru brčkali. Sve pjevno i radošću prišti sa ponekim praskom onog lipog imotskog humora. A onda se dogodilo čudo, najljepša pjesma objavljena o Varušu. Ma tko bi ako neće On koji mu je i mišlju hodočastio iz daljine. Ala smo je pjevali. Orila se i s Pasjeg kuka, Vidilice i niz ulice. Sjedimo mi u sumrak na dugu kamenu ispred barba Vukine mesnice. Ori, grmi. 'Čuješ li mi pisme poj'. On sa rukama u džepovima taman iz kantuna Vučemilovića kuće i mrtav hladan; Nečuje magarci, oglušilo misto od vašeg revanja. Posramili se mi i nastavili šotovoće, a on opet; Šta cvilite ko mačke prigažene, niko vas ne čuje, pustite glas farabuti nek ori do Đirade.. Zbunismo se samo načas, nasmijasmo se i opet gromoglasno zaorilo niz ulicu; O Imotski grade mali primi ovaj pozdrav moj. Kako je volio naš Grad, silno ga je ljubio, što svaki njegov vers potvrđuje. Daleko, a duša u gradu lunja. Anđeoske trublje danas i njegove trubu zvuke nebom razasipaju Veličinu ovog čovjeka opisujem kroz nemili događaj, Velolučani nam prisvojili pjesmu, baš tu, našu, barba Vladinu himnu gradu, još RTB tako najavljuje, njihova. Nedamo mi naše, neda ni barba Vlado. Prepiske, tužbe i vrate oni sva prava imotskom autoru, a On neće odštetu. Velik u svojoj jednostavnosti i dobroti, traži samo da mu snime ploču kako bi naš grad imao još svojih pjesama. Je da je mlađahni Oliver opet snimio malo promjenjenu verziju, ali dragi Olivere tebi ćemo oprostiti, čast nam je, jer tako si i ti potvrdio umijeće našeg skladatelja nota od ljubavi. Tako smo dobili slavne Ćakulone, Zagubljena, i onu Voljeli smo se, koju je snimio duet Pincetić – Paić. O maestralnosti našeg barba Vlade govori i izvođenje naše pjesme duet Tedi Spalato i Katica Marinović u aranžmanu Vinka Didovića, producent je Tomiislav Mrduljaš. Donose oni dašak stare Dalmacije piše novinar. E dragi moj u nas ti je staro na cijeni, kakav dašak, pjesma u Gradu buru jažića zavrti, pa se pjevom zrak nabije sve do Vrulje. Eto, kad je duša beskrajna i u pismi se ćuti, ljubav stihom progovara. Bezvremensko, kao i sam autor. Poslušajte ponovno, srce zatreperi, a toplina prsi ispunjava….i di svatko pismu pivat zna…Da zna, bome, slavuj do slavuja. O Vladi Viciću bi se mogli pisati silni listovi što bi samo o njegovim dosjetkama zborili. Ono biografsko naći ćete u Muzičkom Leksikonu. Najbolji prijatelj od djetinjstva bio mu je barba Sveto Dunda. Eto, na isti dan su i rođeni. Deveti srpnja 1930. bijaše blagodaran. Godina smrti tek taksativno 2022., nebitno jer ovaj vrli izdanak Imote je besmrtan., živjeti će on dok je Svijeta, Boga i imotskog Čovika. Barba Vlado lito u Imotskom provodi navraćajućii i iz Piska, gdje je ljetovao. Rodnom pragu sve ga vuče. Pozvan za rođendan na ručak kod Dundinih, penjući se stepenicama na prvi kat osjeti u nosnicama opojan miris i pogled mu padne na kaskadne slapove rascvjetanih đirana. Nije teško pogoditi. Odluči on u trenu pokloniti Sveti buket i pobere đirane. Kad je naša draga, vrijedna imotska Blajka vidjela barba Vladu, nije ništa rekla. No od tog dana su đirani premješteni na južnu terasu, a skalinada rese šparoge. Pred put za Zagreb navrati on kod milih prijatelja i ozbiljno, potpuno miran priupita Frančesku; Ma molim te oće ove šparoge ovde biti za Cvitnicu. Ona zaprepaštena mogućnošću da završe na nekom balkonu, viče: Ne, ne i ne, Uzme odmah dva pitara i vraća se u kuću. Nitko nije znao zašto više naše lipe Frančeske skale nisu bile mjesto pitarima. Samo njih dva, na isti dan rođena. More, more beskrajno njihovih berekinada. Podučili su oni podmladak, pa u nedostatku šparoga na kiosku Borbe je i magarac osvanuo. No bilo je i serenada pod ponistrama vila raviola imotskih, a i danas sjećanjem prizvati mogu nježne zvuke ispod volta što su kao drhtaj niz ulicu klizila. Barba Vlado nemožemo i nesmijemo te nespominjati. Ti sam si taj Grad, nesputan, raspjevansvan, do neba razigran. E one tvoje Čakulone zbog kojih naučismo što su to šantače. Grade moj oživi mu pismu, neka litu serenada biljeg bude, skalinama nebrojenim pusti pismu da se slijeva, nek kantuni šotovoće podrhtaju, ljubav živi i u treptaju. Nikada ga nećemo zaboraviti, jer taj kolos svega lijepa volio te Grade zadnjom mišlju izdisaja. Samo par dana prije neg li si k Svevišnjem u zagrljaj preselio napisao si;
KAD UMREM
Jednoga dana kad umrem
Zamolit ću Boga svoga
Da mi ne uzme dušu
Nego da je ostavi tamo
Di bure najžešće pušu;
Kraj imotskih jezera
Tamo bi duši mojoj
Najdraže bilo biti
A ja barba Vlado znam, tamo na safirnu nebu bljesak si zvijezde štono neprestano namiguje svake vedre noći. Svi vi nama znani i u srcima nam sačuvani jezeranski sinovi što zboru anđela dodaste one glasove duše besmrtne. Nebo večernje nad Imotskim ima najsjajniji svod, a kad nad Zagrebom zaiskri kruna sjajna, čedno bijela, to voljeno svoje dite u naručju grli majka naša, Gospa od Anđela.…Vrati se, vrati se, željno čekam te JA.
Tekst: Mercedes Ceda Marinković
Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.), sin Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića rođen je na današnji dan prije 112 godina, 25. siječnja 1914. godine u Imotskom. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem dr Milom, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu radi od 1946. godine kao pročelnik zdravstva Dalmacije te se posvetio organizaciji zdravstvene sluzbe u Dalmaciji gdje je poslije II. svjetskog rata osposobio svih pet bolnica. Specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece.Tu je novim načinom rada postigao najbolje rezulatate ne samo u zemlji nego i izvan nje. Organizator je i voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer u Splitu kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Osnivao je domove zdravlja u cijeloj Dalmaciji, a 1949. godine Zdravstvenu školu u Splitu u kojoj je bio dugogodišnji predavač. Projektirao je imotski Dom zdravlja te objavio i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu. Napisao je i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za počasnog predsjednika društva ''Imotska krajina'' u Splitu. U razdoblju od 1989. do 2004. godine u mjesečniku "Imotska krajina" objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to "Stari Imotski" (1995), "Fotografije starih Imoćana" (1996), "Ljepote krša uz Imotsko polje" (1996), "Društveni život u Imotskom" (1997) te "Imotski od nekad i sad" (1998). Uz Veljka u braku Katinke i dr Mile Vukovića rođeni su kći Marija (1908.-1996.) udana za ing. Antu Jelavića te sin ing. Luka (1909.-1990.) oženjen za Nevenku Tadić. Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović s kojom je imao sinove dr Milu (1940.-2022.) i Slobodana Bracu (1941.-2019.). Dr Veljko Vulović umro je u Splitu 23. siječnja 2010. godine, a sahranjen je 25 . siječnja na dan kad bi proslavio 96. rođendan u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.
Tekst: Anamaria Marušić Tonković
