KULTURA BEZ GRANICA O oslobođenju Imotskog prije 308 godina i društvenom životu Imoćana u drugoj polovici 20 stoljeća
U današnjoj emisiji Kultura bez granica govorimo o oslobođenju Imotskog o Turaka i društvenom životu Imoćana u drugoj polovici 20 stoljeća . Zanimljivosti smo pronašli na Facebook stranici Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Nakon 224 godine turskog upravljanja 2. kolovoza 1717. Imotski i cijela Imotska krajina oslobođena je od Turaka pa se prisjetimo što se sve tog ljeta prije 308 godina događalo. Zbog teške situacije u kojoj su se Turci našli zbog velikih pobjeda habsburške vojske i princa Eugena Savojskog, guverner Dalmacije i Albanije Alvise Mocenigo isplanirao je napad na Imotski koji su tada držali Turci. U detaljnim izvješćima koje je u Veneciji pronašao i preveo dr. Marko Rimac saznajemo da je operacija oslobađanja Imotskog započela upadima konjice na turski teritorij. Najznačajniji upad dogodio se 13. srpnja 1717. kada su hrvatski konjanici i draguni prodrli do predgrađa Mostara, gdje im se priključilo preko 200 kršćanskih obitelji koje su potom prebjegle na mletački teritorij. Uspjeh te akcije ohrabrio je Moceniga koji je odlučio formirati snažnu grupu za napad na Imotski:- hrvatske teritorijalne postrojbe – ukupno 3820 vojnika, od čega 785 konjanika (najviše Zadrana, Splićana i Omišana)- profesionalne njemačke (Ӧtting), švicarske (Müller) i talijanske (Vidali) postrojbe – ukupno 2489 pješaka i 697 konjanika- 794 „Morlaka“ za pomoć u transportu opreme- nepoznati broj stožernog i ostalog pomoćnog osoblja- 3 teška merzera (mužara) koji su bili oružje specijalizirano za napad na utvrde i najsnažnija poljska artiljerija koju je Venecija u tom trenutku imala- 3 velika topa i šest manjih topova (canoncini). Kadiluk Imotski bio je početkom 18. stoljeća istureni dio sandžaka Hercegovina. Trgovačka varoš razvila se u podnožju tvrđave Topane. Nju je u redovnim okolnostima branila posada od 49 turskih vojnika, dok je u njezinoj bližoj i daljoj okolici bilo razbacano oko 300 kula i drugih, manjih fortifikacija. Najveća koncentracija stanovništva bila je na Bazani, gdje je prema turskom popisu iz 1701. živjelo 130 obitelji (oko 800 ljudi). Tu je bilo smješteno glavno trgovište i džamija. Druga značajna zona naseljenosti bila je u Glavini Donjoj, gdje su se nalazile još jedna džamija i mektab (škola). Glavnina vojske okupila se u Trilju, a nakon odobrenja za napad koje je izdao Senat u Veneciji, Mocenigo je s artiljerijom krenuo sa Zadvarja 23. srpnja te stigao do Imotskog u večernjim satima 25. srpnja 1717. godine. Tamo ga je dočekao ostatak snage – pješaci i konjica koji su iz Trilja došli drugim putem. Oni su do dolaska artiljerije zauzeli slabo branjenu okolicu grada te prisilili vojnu posadu i dio stanovnika da se zatvore u tvrđavu. Imotska tvrđava sastojala se iz dva dijela: s južne strane odakle joj se jedino moglo pristupiti štitio ju je snažan zid koji se nije mogao napasti artiljerijom jer su Turci imali topove na dominantnoj koti. Kopanje rovova s namjerom miniranja zida također je bilo neizvedivo zbog tvrdog terena. Zbog toga je u noći 26. srpnja na rub Modrog jezera s istočne strane tvrđave raspoređena artiljerija kojom je zapovijedao Bartolo Morali, zapovjednik zadarske artiljerije. Artiljerijski napad počeo u rano jutro 27. srpnja i natjerao Turke da se povuku s prvog zida. Zabilježeno je da su se Ante Vrdoljak i Ivan Šimić prvi uspeli na taj zid i kao nagradu dobili doživotnu plaću od 2 dukata mjesečno. Cijena osvajanja donjeg dijela tvrđave bila je visoka – 40 mrtvih i 72 ranjena. Turci su se povukli u donžon (utvrđenje za pružanje posljednjeg otpora pri opsadi), a Mocenigo je dao zapovijed da se podnožje minira. Suočeni s neminovnim porazom, Turci koji su tijekom opsade imali 27 ubijenih, zatražili su razgovore o predaji. Isti su održani 31. srpnja u vojnom taboru pored Vrljike. Vrlo brzo je dogovorena mirna predaja i 1. kolovoza iz imotske tvrđave su izišle 103 osobe koje su tom prigodom predale 5 ratnih zastava. Oni su uz zaštitu mletačke vojske otišli u smjeru Ljubuškog, a Imotski je 2. kolovoza 1717. g. nakon više od dva stoljeća dočekao bez turske vojske.
Nikola Štambak
Uz Međunarodni dan prijateljstva koji se obilježava 30. srpnja klapa mladih Imoćana na skalinama 1958. godine nakon utakmice malog baluna. I danas su vidljive branke koje je mularija iscrtala na suprotnim zidovima Colombanove i Bašića kuće. U zadnjem redu drugi desno u mornarskoj majici sjedi Vjeko Franceschi, a krajnje desno njegova mala sestra Zlatka. U drugom redu prvi lijevo sjedi Ivo Galaci, a između Ive i Vjeke je Stjepan Težulat Banac. U prvom redu prvi lijevo sjedi Nedo Bašić, do njega je Senko Kosanović te njegov brat Slobodan Golub Kosanović. Desno od Vjeke, a iza Zlatke je Mirko Škeva. U pozadini se može vidjeti mali presjek života stanovnika nekadašnjeg Imotskog. U stolici ispred kuće Ferrari sjedi omiljena none, Klotilda Ferrari, majka apotekara Nina koja bi ljetnih popodneva bila u hladu ispred kuće, a svakodnevno bi joj se pridružile i susjede, Zlata Ciciliani Penović, Alba Vučemilović, Katica Marče sa svojim stolicama i tad bi krenule ćakule o omiljenim receptima, djeci, šivanju, komentirali bi se novinski članci.... Do none Klotilde je mljekarica MIlica Ukraden, između kuća Brekalo i Ferrari igra se mala djevojčica Mercedes Ceda Brekalo, a na vrhu skala je njen brat Jure Jugo Brekalo.
TEKST: Anamaria Marušić Tonković
Moje skaline Na mojim skalinama u kamenu povist ispisana. Služile one za promenade, odzvanjale njima momačke serenade. Na Cvitnicu kitile ih rascvitane grane, u Varušu cilom nema, nit lipše, nit življe skalinade. Za duge se zime snig na njoj smotan u smrt odmara, vitar mu skute smeće, uz balature ga vere, a prolitna kiša skakućući njima, tragove mu pere. Kad uprži zvizdan, zagangaju cvrčci, iznose se štokrle i banci, ladi ventulama, pritresa od ne mila do ne draga di je i šta radi. Niz zeleni škura pritvoren uz kamene fasade, kriju pogled na vridne ruke majki što uvik nešto rade, i tek siluetu vidiš, kad pod vitron zaleluja koltrina bila, u štirku od iste ruke namakana priko krpe šumprešana, a iz tinela čuješ hrče muška glava, novina je pročitana. A raštela friško piturana, iznutra su zakrakunana, čuvaju dvorište i pomalo žednu čatrnju, katancen je zaključana. Bukara ispijena, nemarno zabačena. Komad suva kruva do leandra u bačvu posađena. Cili zid u bocca di cavallo zašarenio. Opojan je miris mesliđana, a oko se kupa u moru rascvitali đirana. Skale su moje imale domaćine sritnih, dobrodušnih lica, a mi nismo imali imena, bili smo njihova srića, dica. Svašta bi moje skale pričati mogle: huncutarije, šporkarije, pikanterije, pamte oni vrime, sila i opijela, nijemo su otpratile svakog Varušanina, koji je uz pratnju glazbara odnesen niz čempres, put Gospe od Anđela. I danas, sjećanjem, ja na njima sidin, sklopljene oči, a svaku skalu vidin. I hrabri me, ježi i nježi, lice srećom sine, prožme me ljepota djetinjstva I divna mladost, vezana uz moje skaline.
TEKST: Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog mi
