KULTURA BEZ GRANICA O razlikama i sličnostima Imotske i Makarske torte i Ligutića ćoši
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- O razlikama i sličnostima Imotske i Makarske torte iz pera Antonjete Baškarad Jutronić
- O Ligutića ćoši
Izvor ovih zanimljivih priča kao i do sada je Facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Umijeće pripreme Imotske torte upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro, čime je potvrđena njezina višestoljetna tradicija i umijeće pripreme koje se u obiteljima po ženskoj liniji prenosi s koljena na koljeno. Postupak zaštite započeo je početkom 2024. godine, a stručno istraživanje i izradu dokumentacije proveo je Područni ured za konzervatorske poslove u Imotskom, kao prijavitelj zaštite. Značajan doprinos valorizaciji Imotske torte dale su Maja Nikolić i njena kći Gaby Škeva, čuvarice kulinarske baštine Imotske krajine i autorice četiri izdanja knjige "Imotski na pjatu".
U nastavku se daje tekst (napisan prije zaštite imotske torte) Antonjete Baškarad Jutronić o razlikama i sličnostima između Imotske i Makarske torte - Makarane čije umijeće pripreme ima status nematerijalne kulturne baštine od 2012. godine. Je li Imotska torta – Makarana? Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno. Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend. Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem. Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju Friedrichu Augustu koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koju je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu. Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način objavljenu u knjizi 'Kavalaric' (2017.) autora Marina Srzića, a dio je poglavlja 'Šta ćemo sutra za ručak'.. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku: Egr. Contesa Reginetta! Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi, Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit, Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti, Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije. Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja! U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi! Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam "Imotsku tortu" Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!
Antonjeta Baškarad Jutronić
LIGUTIĆA ĆOŠA
Koliko li nostalgije prizove ovaj naziv. Magičan ključ otvori škrinjicu i prasne bujica sjećanja svakog Imoćanina. Kultno mjesto na nekadašnjoj Piazza de signori, gdje se u malom prostoru nalazila žila kucavica svih zbivanja koja život znače, Ligutića ćoša. Prisjetimo se kako je nastala naša Ćoša. Ustoličila se nakon velikog potresa koji je srušio Trucollovu kuću, a nama darovao kino i mistični Betun. Porušio potres bedem, stari poluvolat u zidu prema crkvi i darovao nam slobodan prolaz do Skakića kostele. Moj Betun, kad bi pričat znao, od liposti i kamen bi proplakao. Srce mista, svih događanja bilo, mladenačkih ludorija, poznatiji od onog balkona Verone i žešćih navijanja nego li ih Marakana pamtila. A taj dio placa sveta, ukrala nam zgrada Komiteta. Ruši, vraćaj nam Betun, ta bio je poznatiji od Straduna. Oni pokojni. Betun i dalje sjećanjem živi kao sveti pleter našeg djetinjstva i mladosti. Preko ceste, nekadašnja Hrvatska čitaonica, a nama zabranjena zona, Gradska Kavana. E i o tome bi se mogao napisati rukovet krasote, strahopoštovanja i tisuće onih malih dječjih, ali i momačkih nepodopština. Išlo se u nju slobodno samo kad bi od barba Ante, a kasnije barba Boška trebalo donijeti leda, a damama iz ulice škartocet samo jedanput prokuhane, pa osušene kave. Kupovalo se za sitne parice, rijetko dinar ili dva. No trolistu Ligutića ćoše, svu radost daje mali dućan, naše legendarne teta Lele. Ma hodočastili smo tamo pozvani i nepozvani. Imadosmo i mi svoju LJELJU, kraljicu, vladaricu svih okusa i miomirisa, vođen kojima je i slijep do Ligutića ćoše mogao put naći. Aaaaa cure li mosuri brzdavci niz kutove usana, kao kad bi ona kitila izlog friškim škartocetima i drugim gulozarijama. Nu, nu belaja, smijurite se, aaaa! Potvrdiste. Pasticeria artissana, izvorište zašto smo slastice počeli paštama zvati. Prizvaste li gušte cukra de orzzo. Čega li sve nije bilo. Koliko li nas je tamo započelo karijeru sladorledara, slastičara i oblizivača svega od roštijere do terina ogromnog miksera. A tek štap iz cilindra mašine za sladoled. Uh, tuti gusti nel mondo. Male lizipjatine, zvala nas teta Ruža Baukova kada nismo mogli ići po VUS u Kavanu. Gospoda je sporo čitala. Naša teta Lela, neponovljivo. Nitko od nas nije na toj sitnoj građom, a Velikoj ženi po sposobnostima i beskrajnosti duše mogao prepoznati bičeve sudbine u fijuku iz njene prošlosti. Samo tuga te velikim učini. Tužna, a opet poučna prča o jakosti majke u želji da djecu othrani. Teta Lela, kći Martina Vodanovića udaje se za Martina Pavića u poznatu kuću Pavić mesara. Njen Martin za razliku od ostalih htio je i postao pekar. Prva imotska pekara sa poznatim mliječnim kolačima bila je na jezeru ispod velike terase Pavića kuće. Bakarski kolač oli baškotin, je bio za one što su čaj pile i u njemu tvrdoću bakarca u papalinu pretvarali. U veoma skladnu braku dobili su Pavići Dragicu 1932., Zvonka 1933., Zdravka 1835., Ivicu 1936. (umire u 8 mjesecu života) i Viktoriju 1942. Naša Viki zlatokosa, ponovo rođena te ratne 1943. Zdravko i Viki prejedoše se zerzdelijama, dobiše tešku dizenteriju pa ih hitnom odvezoše u Split u bolnicu. Doktori ostavljaju Zdravka, jer ima šanse za život, a osmomjesečno Lelino čedo tu noć umire. Viktoriju su vratili iz Splita, jer njoj su predvidjeli smrt i prije nego li se vrate u Grad. E moji likari dragi, ali Imotski je znao po vama bapske lijekove i davali su našoj Vikici slane srdele. Ozdravila i stasala ona u jedan od ljepših izdanaka jezeranske dice. Polako život ide dalje, poračje, tuga krunu dobva. Umire barba Martin 1948. U to vrijeme se rađa slastičarna oglašena bijelom tablom na Ligutića ćoši. E baš tada se proslavio naš slatki, mliječni kolač, pun sladora i mekane gustožne sredine. Počesto se dijelio i na zalogaj među ekipom na Betunu. Rijetki su ga kao narukvicu nosili. Teta Leli u pomoć pristiže poznati splitski slastičar Reić, a mi uz Peru Marendića u Gradu dobismo još jednu obrtnicu koju će pamtiti generacije. Nit slavlja, nit praznika, nit ludorija na Betunu bez njenih delicija. Klupa ispred njene kuhinje, posve odvojene od dućana bila je kao počivala jezeranska. Tu su se rađale one imotske berekinarije kao najlon, novčanik na žabicu, iz njega viri onaj zeleni rudar ili crvena stotica, a on jadan kao leži izgubljen na putu. Test za one naoko poštene. Gleda lijevo, gleda desno, hitar ćućanj i pokušaš uzesti novčanicu, ali baš tada, upravo tog momenta novčanik nestane svemirskom brzinom. Najčešće pod nogom nekog posve ozbiljnog muškarca koji stojećki čeka mjesto na klupici ili pak onog koji nezainteresiran za okolinu čita novine pred kavanom. Mati moja čuda i čuđenja naivčina koji nisu stasavali uz te doajene uličnih predstava. Klupica je bila i mjesto za popušiti cigaret u pauzama za marendu. Jedan takav kadar imamo ovdje na fotografiji snimljenoj 1975. godine. Brz pogled i začas vremeplov. Prvi s desna je naš barba Italo Columbani (1920 -1995 ). Vozač i likar one prve sjajne vatrogasne cisterne, čuvane malo niže u Ligutića ulici nad velikim kanalom u podu. Koje misto za sakrijavicu, bogom dano. Tu je barba Sveto Simić (1922-1996) koji je spadao u prvake mrčenja kurijožača i ćakulona po prozorima u vrijeme prolaska Krnjevala. Mrči, mrči nek pocrni svaka, naredba je Baka, a ona koja za baketinu čuva tilo, brašnon je ofarbaj u bilo. Barba Sveto je naslijedio u mješovitoj robi u teta Liće kući našeg barba Markana, 505 svakom u šaku tko je lijepo pozdravio i pristojan bio. Prvi satovi bon tona zbog bombona. Ovaj u sredini je Drago Lončar, muratore. Sada Ligutića ćoša u prolazu podsjeti na parking, miris oktana, a nas na onu: "Niz tebe san vozija karet na balinjere i niz tebe gura kolo od barila"!
Mercedec Ceda Marinković
