KULTURA BEZ GRANICA O tradiciji sv. Ivana Svitnjaka u Imotskom, "Batošića kasi" i procesiji za Blagdan Presvetog Srca Isusova iz 1925. u Imotskom
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije zanimljive teme. U prvom dijelu sa stranice Jagul Wine Cellar donosimo slijedeće priče:
- o štovanja sv. Ivana Krstitelja ili u narodu poznatog kao sv. Ivana Svitnjaka u Imotskom iz pera Josipa Brace Zena
- o Imotskoj Pjaci iz 1925. godine
- o procesija za Blagdan Presvetog Srca Isusova preko Pazara prije 100 godina, u lipnju 1925. godine
Cijelu emisiju poslušajte u poveznici ispod:
Da se ne zaboravi...
Još jedan od običaja našeg maleg mista je stari običaj štovanja sv. Ivana Krstitelja ili u narodu poznatog kao sv. Ivana Svitnjaka. Prid samo pripremanje fešte Imotski je neslužbeno bio podiljen na tri zone: Jezerane, Bazarane i Điradane. Svaka je strana štitila svoj teritorij, tako Jezerani nisu smili prići granicu dalje Gradske kavane, uz skaline do Šentade. Sa jezeranske strane bila je granica do Adine kuće i ispod Dinkove pećine. Dalje ne bih potezao granice jer su ove spomenute strane bile najaktivnije. Kao još nejakom članu ovih događanja nije mi bilo jasno čemu podila mista ako je sve u čast sv. Ivana. Međutim to je bilo jako važno za prikupljanje drva, i tada dinara. Glavni cilj bio je ubrati što više drva za složiti svitnjake jer su tada slagana po četiri svitnjaka na Bazani i Jezeru. Bio sam na obe strane, ne kao špijun nego je moja obitelj često seljakala pa sam po tom pitanju morao biti za obe strane. Drva su nam bila bitna kako količinski tako i lipo cipana jer su se svitnjaci slagali na stožac Drva su se donosila cilu godinu na konjima i magarcima na dvi strane na samarima. Darivatelji su se teška srca odvajali od drva jer je u jednom dugom razdoblju vatra u kućanstvima bila jedini izvor za kuhanje pa makar usrid litnje žege morao pofrigati jaje ili sitnom ditetu dati papicu. Te su cipanice obično bile dužine metar ili metar i dvadeset centimetara. To je bilo lako slagati, a sitnije ili cokove sa šupragom bacati u sredinu svitnjaka. Kraj odnosno vrh svitnjaka završavao je sa velikom zelenom granom zvanom breja. Dakle zbog toga su izbijali ratovi i čiji su svitnjaci lipše složeni. Prilikom milodara pivalo se domaćici ili domaćinu: „Oj šjor, šjora XY. naša mila diko tebe štuje malo i veliko, a najviše jezeranska dica, pomogla ih Marija divica“ ili obratno bazaranska dica. Ako ne bi bili darovani dobili bi kontra efekt: „Šjor, šjora XY eto ti te đavle i ko te namirio name“. Ako je bio bilo kakav dobitak:“Hvala Vama na Vašem daru što ste dali sv. Ivanu“. Kroz cilo vrime prikupljanja drva stalno su se orile pisme, Bazarani Jezeranima: „Na Bazani sira i mlika, na Jezeru Mele vam je dika“. Jezerani Bazaranima: „Na Bazani rodile su drače, na Bazani Šiška po...a gaće“, “Bazarani naili se zmija, Jezerani pukoše od smija“, Bazarani Jezeranima: „Jezerani naili se luka, oni skaču sa Pasjega kuka“, „Jezerani konjskim salom začinjaju puru, ručak im je u devetu uru“, „Na Jezeru rodile su murve, na Bazani sve su žene kurve“ i obrnuto. “Na Bazani još se svitnjak pali, Jezerani svog su đavlu dali“, „Jezerani bolje nam je nikako ne žeći nego paliti od štraca smrdeči“. Još uvijek pozdravljam Bazarane na očuvanju tradicije ali imam i veliku zamirku jer ne kupe drva već bez milosti siku lipu šumu po Gospinom docu, Topani i Modrom jezeru te se u velikom dilu rišavaju starih štraca.Pri obilasku domaćinstava radi drva ukapila bi se i koja para u blagajne. Kad bi bio tajac za prikupljanje ekipe su vodile teške bitke na otvorenom kamenicama i napravama zvanim bacači. Bilo je razbijenih glava, ako si dobio pod majicu šuti i vrati. Bazarani su bili u prednosti jer su bili na uzvisini nad Dinkovom pećinom i na obali (sada dio oko spomenika).Jezerani bi iskoristili prirodni klanac kojeg bi prekrivali granjem, travom i zemljom i kojeg su zvali bunker. Više je služio za ranjenike lociranim na Kulici di se nalazi veliki parking limenih ljubimaca koji su zauvik potirali jezeranske svitnjake. Špijuni su imali zadatak prinositi kapetanima ekipa čiji je bolji svitnjak i tko je više priskočio preko žerave bosih nogu. Uz plamene jezike orile su se pisme, a uz krisnice za one škrte bi se pivalo: „Koliko iskara vrcilo, toliko vas đavala odnilo“. Žerava bi često ponudila misto gradelama, bilo je pića i fritula. Skupljene pare išle su u zajedničku blagajnu tj platili bi misu Svečaru. U slozi bi išli na misu, a sutradan bi zajedno išli u Modro jezero u miru na obe strane unatoč razbijenim glavama.„Bazarani juriš učiniše Jezerani , svi se pokloniše“„Jezerani da vam nije naše likarije ne bi ili slasne govedine!
Tekst: Josip Braco Zen
Imotska Pjaca sa zapadne strane snimljena 1925. godine. U prvom planu je lijepa kamena trokatnica koju je početkom 19. stoljeća izgradio bogati trgovac iz Makarske Marko Batošić (1763.- 1812.), punog imena Marko Stipe Kleme Batošić Nemanjić koji je umro na današnji dan prije 213 godina, 26. lipnja 1812. godine. Dolaskom u Imotski tijekom zivota te svog poštenog i marljivog rada Marko Batošić stekao je veliko bogatstvo. Oženio se za 9 godina stariju Francescu Franinu Colombani (1754.), kći Antonia. Kako nisu imali djece Marko Batošić je neposredno prije smrti osnovao pobožnu zakladu poslije nazvanu “Batošića kasa”. Dana 13.06.1812. godine sastavio je oporuku na III. katu svoje kuće na imotskoj Pjaci, a svjedoci su bili: Todor Sundečić, Ante Ivanović, Petar Marče i Petar Tudor: „Ja Marko Batošić iz Makarske, pri zdravoj pameti činim ovu oporuku. Želim da moja žena Frančeska i izvršitelji oporuke: Jakov Colombani, Marko Vrdoljak i Josip Bulić pokopaju moje tijelo po običaju u jednu od fratarskih grobnica u crkvi sv Frane u Imotskom.....“. Na dan njegovog sprovoda mora se podijeliti sirotinji 20 venecijanskih lira. Trima oltarima, Velikom, Gospinu i sv Frane u imotskoj crkvi ostavlja po 10 cekina, oltaru sv Ante u Vinjanima 10 cekina, oltaru sv. Mihovila u Prološcu 10 cekina, Gospi od Karmela u Runoviću 10 cekina, grobu Gospodinovu u Jeruzalemu 10 cekina. Dalje u oporuci Marko Batošić nabraja svoju braću Franu, Lovru i fra Karla, sestre Mandu, Ružu i Klaru te ženinu sestru Betinu kao i svoje radnike i sluge kojima svakom pojedinom ostavlja od 10 do 30 cekina, a braći još od materinstva i očinstva po 1/5. Siromašnim zatvorenicima ostavlja po 10 cekina, a Bratovstini Presvetog Sakramenta vinograd u Brižinama. Svojoj ženi Frančeski Colombani ostavio je kuću na Pjaci sa svim inventarom, sve zemlje i još 600 cekina. Odredio je da se novac oroči uz kamate od 6% i da dobit ide Frančeski. Preporuča povjerenicima da mu ženi ne smije ništa faliti te naglašava da ona može dobro živjeti od kamate i baštine. Iza Franćeskine smrti traži da se sve to pripoji glavnom kapitalu. Imovina Marka Batošića sastojala se od novca, vrijednosnih papira, zemalja, dućana, nenaplaćenih dugova, goveda i drugih vrijednih predmeta. Vrijednost njegove imovine iznosila je 3.000 cekina. To će njegovi povjerenici podijeliti na tri jednaka dijela. Jedan dio ide za stidljive siromahe, drugi za stidljive siromašne žene, a treći miraz siromašnim djevojkama. Svi oni moraju biti iz župe: imotske, vinjanske i prološke. Oporukom određuje da nad zakladom moraju bdjeti tri povjerenika. Svaki od njih sebi određuje nasljednika. Ako jedan povjerenik umre bez nasljednika odredit će ga druga dvojica. Ako dvojica umru odredit će ga općina. Računi se moraju prikazivati općini jednom godišnje. Sjednica povjerenika mora biti dvaput godišnje kada se raspravlja o molbama župnika za siročad. Župnici spomenutih župa moraju po savjesti svake godine podastrijeti povjerenicima molbe najsiromašnijih, a oni kojima se odobri dobit će po 6 cekina. Želi da se kuća nakon smrti njegove žene dade u najam. Neka se kuća popravlja iz dobiti, a suvišak neka se pripoji glavnici. Ako prilike učine da se kuća mora prodati, dobiveni novac će se pripojiti glavnici. Moli ženu i ostale povjerenike da se sjete njegove duše i da mole milosrđe Božje za njega.....Ovome se može samo dodati "Plemeniti Marko počivaj u miru Božjem!". "Batošića kasa" 1945. godine prisilno je ukinuta nakon što je više od stoljeća vršila svoj plemeniti posao, a ostatak imovine Marka Batošića je konfisciran i netragom nestao. Od zaklade danas je sačuvana samo velika željezna kasa, ručno izrađeni kovački rad pohranjena u muzeju imotskog samostana. Sačuvani spisi o zakladi Marka Batošića pohranjeni su u Državnom arhivu u Zadru, Odjel za zaklade Namjesništva za Dalmaciju u razdoblju od 1813. do 1912. godine pod oznakom spisa Sv. 41. – Pobožna zadruga Marko Batošić, Imotski 1890.–1911.
Tekst: Anamaria Marušić Tonković
Imotski, procesija za Blagdan Presvetog Srca Isusova kreće se preko Pazara prije 100 godina, u lipnju 1925. godine. Danas na blagdan, 27. lipnja u jubilarnoj 2025. godini u crkvama diljem Hrvatske obavljen je čin posvete hrvatskog naroda i domovine Presvetomu Srcu Isusovu. Blagdan Presvetog Srca Isusova uvela je Crkva početkom XIX. stoljeća nakon francuske revolucije. Blago i ponizno srce, srce koje voli i razumije, srce koje je uvijek otvoreno za druge, a nije sebično zatvoreno u sebe. slavi se u petak nakon blagdana Tijelova. Blagdan Presvetog Srca Isusova tradicionalno se slavi u župi Krstatice, a posebno ga štuju vjernici u Makarskoj, i to u spomen na zavjet dan 1815. godine u vrijeme posljednje epidemije kuge najgoreg događaja u povijesti Makarske nakon što je tog ljeta kuga usmrtila oko trećinu stanovništva.
