KULTURA BEZ GRANICA O velikom hrvatskom kiparu Ivanu Rendiću i proslavi 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava u Imotskom 1925. godine
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljivosti iz povijesti naše Imotske krajine. I ovoga puta s Facebook stranice Jagul Wine Cellar donosimo zanimljive priče o velikom hrvatskom kiparu Ivanu Rendiću rođenom u Imotskom i proslavi 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju održanoj u Imotskom 1925. godine. Cijelu emisiju možete poslušati u poveznici ispod:
Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je na današnji dan prije 176 godine, 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. Otac Ivana Rendića radio je te 1849. godine u Imotskom kao zidar na gradnji dviju kuća Andrije Laurića, predsjednika imotskog Suda, Bračanina iz Donjeg Humca (na ulaznim vratima jedne kuce uklesan je i danas vidljiv natpis A.D. 1847. Andrea Laurich). Mali Ivan rodio se u kućici koja se nalazila na vrhu Jezeranske ulice. Obitelj je napustila Imotski kada je Ivan imao tri mjeseca i vratila se u Supetar. U kronikama je zapisano da su iz Imotskog išli pješice preko Zadvarja i Kučića do Omiša i dalje brodom do Supetra sa magarcem na kojeg je bila natovarena prtljaga i košara u kojoj je ležao mali Ivan." Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve. Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom - tad sam ja bio tri mjeseca star - povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić bio je prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili mnogi hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić...). Najbolji su mu radovi realistički portreti i realistički oblikovane alegorijske figure. U Zagrebu je od 1877. do 1880. imao atelijer, u kojem je ostvario poprsja hrvatskih velikana za park Zrinjevac (Andrija Medulić, Julije Klović, Krsto Frankopan, Nikola Jurišić). U Trstu je s manjim prekidima živio od 1881. do 1921. radeći javne spomenike uglavnom za hrvatske naručitelje (Andrija Kačić Miošić u Makarskoj, 1890., i Zagrebu, 1891; Ljudevit Gaj u Krapini, 1891; Ivan Gundulić u Dubrovniku, 1893; August Šenoa, 1893., i Petar Preradović, 1894., u Zagrebu i dr.). Rendićeva supruga Olga umrla je 1928. godine, a malo novca kojeg je preostalo od plaćanja svih liječničkih troškova, jedva da je bilo dovoljno da se Olga prenese u Trst i tamo pokopa pored kćerke Drine. Ostarjeli Ivan Rendić u Supetru je živio u dvosobnom stanu u prizemlju kuće Sinčić u blizini župne crkve, a bez ikakvih prihoda i poslova nije mogao plaćati najam i morao je iseliti. Kiparski velikan koji je imao najljepši atelje u Trstu, čovjek koji je portretirao cara Franju Josipa, crnogorski kneževski dvor, grofove, istaknute Hrvate svog vremena, dobitnik odlikovanja ruskog cara, odlikovanja kralja Aleksandra, miljenik Gladstonea, Strossmayera, Tommasea, Duprea, Ujevića, Meštrovića i Matoša, pionir hrvatskog kiparstva i autor fantastičnih djela, morao je potražiti zaklon kod svoje bivše sluškinje Katice Jakšić. Završio je u maloj potleušici u predjelu Glavica, nastavio život u krajnjoj bijedi i zapuštenosti, spavao na podu na staroj slamarici, živio u prljavštini i gladi, zaboravljen od svih. Posljednje godine svog života proveo je doslovno proseći po Supetru. Osamdesetpetogodišnji kipar bi nosio sa sobom bočicu, pa molio ljude malo ulja, ribe nakon ulova ili lijekove u apoteci. Jedina osoba koja bi povremeno obišla teško bolesnog i već gotovo slijepog kipara, bila je starica Ana Damjanović. Od ostalih nitko. Od rodbine nitko.....Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću prije 135 godina, 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Na proslavi otvaranja spomenika svirale su Imotska i Sinjska limena glazba. Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj "Pismarici". Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine. Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.
Anamaria Marušić Tonković
Imotski, 30. kolovoza 1925. godine, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju i spomen godina hrvatskog kraljevstva. Na čelu svečane povorke ide grupa uglednih građana koji čine glavni odbor za proslavu. Kolonu vodi poznati HSS-ovac dr. Mihovil Mile Vuković, a uz njega je predsjednik Suda Martin Benzon i bivši Načelnik Imotskog Ivan Zane Vučemilović. Iza njih su: Niko Ligutić, fra Ivan Ivandić, dr. Frano Pelicarić i dr. Koloman Jerković. Dalje su: Toni Colombani, Ante Jeličić, Iko Mostarčić, Marko Katanušić, Lazar Tadić i Dušan Matijašević. Zatim ide konjanik sa hrvatskom zastavom, glazbe Sokola i Orla te ogromna masa svijeta. U svečanoj povorci bile su stotine konjanika iz Krajine, a misa se slavila na Pazaru. Kuću na imotskoj Pjaci sa zastavama na prozorima kraj koje prolazi svečana povorka sagradio je prvi načelnik Imotskoga, plemić Mate Šoić Mirilović koji je 1718. godine od Venecije za vojne zasluge za istjerivanje Turaka i zamjenu za ostavljeno bogatstvo u Mostaru dobio potvrdu plemićke titule te zemlje, kule i mlinice. Šoićevi nasljednici su Imanja tijekom dva stoljeća rasprodali, a kuću na Pjaci prodali su obitelji Ciciliani koja se doselila iz Trogira.
Anamaria Marušić Tonković
