KULTURA BEZ GRANICA O velikom hrvatskom pjesniku Augustinu Tinu Ujeviću i legendi o vilama jezerkinjama
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo priču o velikom hrvatskom pjesniku Augustinu Tinu Ujeviću. Drugi dio emisije posvećen je legendi o vilama jezerkinjama. Izvor ovih zanimljivih priča o minulim vremenima kao i do sada je facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Prije 70 godina, točnije 12. studenog, 1955. godine, od posljedica teške bolesti umro je najveći hrvatski pjesnik Augustin Tin Ujević. Vrgorčanin po rođenju, Imoćanin po ocu, Bračanin po majci, velikan pisane riječi, građanin svijeta, svoje ime urezao je u vjetar koji ga je ponio u vječnost. Nakon napuštanja sjemeništa i odustajanja od svećeničkog zvanja postaje buntovni student i glasni starčevićanac iz Matoševa kruga. Genijalni je erudit koji prevodi s desetak jezika i koji može satima pričati o gotovo svakoj temi, a istovremeno priređuje trke ušiju na kavanskim stolovima. Često ga se moglo vidjeti za kavanskim stolom ili u knjižnici, pjesme je pisao na svemu što bi mu bilo pri ruci, a pri selidbama je za sobom često ostavljao rukopise jer je to bila jedina imovina koju je imao. Ujević je živio dvostruki život: genijalan i slavljen pjesnik odbijao se uklopiti u građansko društvo i živjeti po njegovim normama. Od vlastite nesreće i neprilagođenosti bježao je u sebe, osluškujući šumove u kutiji za razmišljanje, ali i po svijetu: Vrgorac, Imotski, Makarska, Split, Zagreb, Beograd, Pariz, pa opet Zagreb, Beograd, Krivodol, Split i Brač, zatim Sarajevo, da bi konačno preko Splita završio u Zagrebu...Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat je po brojnim zgodama i anegdotama te se neke navode u nastavku:- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom. Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin. Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević. Jednom prilikom, vraćajući se vlakom iz Pariza, a nakon vrlo bogate zakuske i degustacije vina, Tin je ušao u vlak i upitao: "Da li je ovo prvi razred?". Gospodin koji je sjedio odmah lijevo i imao sa sobom šareni kišobran, odgovorio je: "Da." Tada se Tin naklonio, nasmiješio, podignuo obrvu i rekao: "Drago mi je, ja sam vaš novi učitelj."-Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu. Međutim, konobarica odbije njegovu narudžbu jer on nije prikladno odjeven za takvo mjesto. Bez ljutnje otiđe i vrati se u svom jedinom i najboljem odijelu te naruči kavu. Nakon što mu je konobarica donese, on ustane, rastegne džepić od sakoa i polije kavu te kaže: " Vi ste ovu kavu donijeli mom odjelu, a ne meni".-Jednoga dana Krleža ulazi u kavanu u kojoj je sjedio Ujević . Krleža pozdravi "Dobar dan ljudi, a i tebi pijani pjesniče", a Tin mu na to odgovori "Dobar dan i tebi zastavo svih boja".-Poslije rata Tin je bio osuđen zbog nekog političkog delikta. Kad su mu izrekli kaznu on se primio za svoj otrcani zimski kaput i priupitao suca "A konfiskacija?"- Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.
Vilinski ples nad Modrim jezerom u Imotskom, rad iz 1935. godine Antuna Tonća Mostarčića (1903-1944), imotskog slikara ubijenog na Daksi. U burnoj prošlosti Imotske krajine puno je neobičnih događaja, ali i mitova i legendi u tolikoj mjeri da je i povjesničarima ponekad teško razdijeliti stvarno od izmišljenoga. Legende koje su snažno obilježile Imotski i Krajinu su one o vilama i vilinstvu od kojih se jedna objavljena u knjizi Bašćinski glasi (2017.) navodi u nastavku: "Nekada davno, kazuje stara imotska legenda, u Modrom jezeru, tu pokraj prvih gradskih kuća, stanovale su vile. Vile jezerkinje. Prelijepe mlade djevojke dugih zlatnih kosa, tijela poput grčkih boginja. U svojim modrim odajama, u dubini Modrog jezera, često su znale imati svoje zatočenike. To su bili naočiti imotski momci koji bi, ne sluteći ništa, dolazili za lijepih ljetnih noći na Vidilicu Modrog jezera i uživali u njegovim ljepotama. Tada bi, kaže legenda, vile odnijele te momke u svoje modre odaje. U istom trenutku čula bi se glazba iz nekih žičanih glazbala, lijepa i opojna. Glazba bi privukla mnoštvo imotskog puka na strme litice jezera. Osim glazbe, oni više ništa nisu čuli, a ni vidjeli. No, ta glazba žičanih glazbala bila je tako lijepa da joj nisu mogli odoljeti, pa bi tu ostajali do rane zore kada bi vile vratile one naočite momke. Tada bi oni, vrativši se u stvarnost, pričali svoju neobičnu priču. Kazivali su o modrim odajama smještenim u jezerskim pećinama, gdje su ih dočekivale vile u crvenim svilenim haljinama s predivnim bijelim cvjetovima u kosi. Svaka od njih svirala je na jednom modrom žičanom glazbalu koje je davalo omamljujući zvuk. Tada bi onako čedne i lijepe grlile i ljubile ove momke pijući s njima eliksire napravljene od trava ubranih sa strmih jezerskih litica. Vrhunac ove blagodati bio je zagrljaj poput pletera; to običnom čovjeku, kažu, nije dostupno. Kada bi se vile umorile od sviranja i zagrljaja, puštale bi momke iz zatočeništva. Eto, tako kaže legenda koja se i danas priča u starim imotskim kućama.
