Kultura bez granica: Običaj paljenja svijeća na prozorima imotskih kuća na Veliki petak i priča o statutu Društva za suzbijanje alkoholizma u Imotskoj krajini iz 1913. godine
U najnovijem izdanju emisije Kultura bez granica predstavljamo dvije zanimljive priče iz bogate kulturne i povijesne baštine Imotskog.
U prvom dijelu emisije, uz Svjetski dan borbe protiv alkoholizma koji se obilježava 1. travnja, govorili smo o Društvu za suzbijanje alkoholizma u Imotskoj krajini, s posebnim naglaskom na naslovnicu njihove knjižice iz 1913. godine, tiskane u Šibeniku.
Drugi dio emisije bio je posvećen starom običaju vezanom uz Veliki petak, kada su prozori imotskih kuća, čak i u vremenima zabrana, bili osvijetljeni svijećama. Ovaj običaj potječe još iz doba venecijanske vladavine, a traje i danas kada predstavlja jedinstven spoj vjerske pobožnosti i kulturnog identiteta.
Posebno dojmljiv prizor stvara se tijekom procesije ulicama Imotskog, kada uz pjesmu i zvuk čegrtaljki sudjeluje tisuće vjernika iz grada i okolnih župa, čuvajući tradiciju koja se prenosi generacijama.
Nepresušan izvor ovih zanimljivih tema je facebook stranica Jagul wine cellar.
Emisiju Kultura bez granica možete poslušati u poveznici ispod:
Uz Svjetski dan borbe protiv alkoholizma koji se obilježava 01. travnja, naslovna stranica knjižice Statuta Društva za suzbijanje alkoholizma u Imotskoj krajini u nakladi Hrvatske tiskare i dr., Šibenik 1913. godine. Navode se neki dijelovi teksta iz Statuta:. "Obseg djelovanja društva obuhvata Imotsku Općinu, a cilj društva je suzbijanje alkoholizma. Ovaj se cilj postizava pučkim predavanjima, bezplatnim dieljenjem brošura, izvješenjem i tumačenjem slika i oglasa u gostionama, krčmam, svratištima i javnim zgradama; spriječavanjem štetne uporabe alkoholičnih pića i uobće poduzimanjem svih koraka, koji bi mogli da zgodno dovedu do cilja... . Glavna se skupština obdržava svaku godinu po jedanput u Varoši Imotskoj, polovicom oktobra. Opazka:... Ovo je družtvo dozvoljeno Namj. odlukom 29. kolovoza 1913."
Na Veliki petak prozori imotskih kuća su uvijek čak i u doba zabrana bili osvjetljeni svijećema. Ovaj kršćanski običaj potječe iz doba vladavine Venecije te izgleda jako mistično prilikom prolaska procesije, jedinstvenog obreda pobožnosti kao vjerskog i kulturnog identiteta uz pjesmu i čegrtanje u kojoj ulicama Imotskoga sudjeluje tisuće vjernika iz Imotskoga i ostalih župa Imotske krajine. Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u Imotskom se održavala do 1945. godine. Procesija bi krenula iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači, Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a i nakon što je procesija bila ukinuta taj običaj su mnoge obitelji zadržale do današnjih dana. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim, ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo ih je ugodno slušati.
