Kultura bez granica: Od biokovskog leda do priča iz Modrog jezera – tragovi prošlosti koji i danas žive u Imotskom
U novom izdanju emisije Kultura bez granica donosimo priče koje povezuju prirodu, baštinu, ljude i sjećanja Imotskog i Imotske krajine.
Kako se prije više od 130 godina u imotskim podrumima čuvao led dopreman s Biokova? Tko su bili biokovski ledari i kako je led, zamotan u bukovo lišće i tkaninu od kozje dlake, na magarcima i mulama putovao prema Podbiokovlju i Zabiokovlju? Priča o ledenici u kući Radovinović Jagul u Imotskom otvara pogled u vrijeme prije hladnjaka, kada je prirodni led bio dragocjena roba i važan dio svakodnevnog života.
Drugi tekst vraća nas u svijet sjećanja legendarnog Imoćanina Josipa Brace Zena (1937.–2025.), dobrog duha Imotskog i čuvara Modrog jezera. U svom posljednjem tekstu, koji je napisao za stranicu, Braco pripovijeda o djetinjstvu, igrama, kupanju, stazama oko Modrog jezera, ljudima i događajima koji su ostali duboko zapisani u kolektivnom sjećanju Imoćana.
Obje priče čuvaju ono što bi bez zapisa moglo nestati – ljudske uspomene, običaje, načine života i male povijesti jednog kraja.
Tekstove prenosimo s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, uz zahvalnost autorima i svima koji svojim zapisima čuvaju baštinu Imotskog i Imotske krajine.
U nastavku poslušajte emisiju Kultura bez granica – jer kultura nije samo ono što je zapisano u knjigama, nego i ono što ljudi pamte, pripovijedaju i prenose dalje.
Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima kuće Radovinović Jagul u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vrućina sa temperaturom od 16 °C ugodno hladno.
U ledenici su se pohranjivali blokovi leda koji su zamotani u bukovo lišće uz pomoć magaraca dopremani sa Biokova. Na taj način bilo je moguće i prije više od 130 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino.
Biokovski ledari
Brojne ledenice u središnjem dijelu Biokova imale su veliko značenje za lokalno stanovništvo u vrijeme prije hladnjaka.
Biokovski ledari iz njih su vadili ledene blokove, oblagali ih bukovim lišćem, umotavali u tkaninu od kozje dlake, a potom na magarcima i mulama prenosili prema naseljima Podbiokovlja i Zabiokovlja, gdje se led koristio ponajprije u ugostiteljstvu.
Bio je to težak i opasan način zarade jer su se ljudi morali spuštati u hladnu i mračnu unutrašnjost planine, odvajati komade leda, izvući ih na površinu, dobro izolirati od topline i zatim ih prenijeti kilometrima do obale ili unutrašnjosti.
Prema jamama se kretalo sa „Idemo leda usić!“
Za većinu ledara prodaja leda bila je jedini izvor prihoda. Često bi im se pridružila i djeca, kako bi pridonijela vječito tankom kućnom budžetu.
Vađenje leda nakon velikog makarskog potresa 1962. godine zabranjeno je te su biokovske ledenice danas zanimljive speleolozima, geolozima, klimatolozima i arheolozima.....
Na Biokovu!
Na Biokovu! - Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom…...odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš.... Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš.... . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….
Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo
Prije 89 godina rođen je legendarni Imoćanin Josip Braco Zen
Prije 89 godina na dan, 30. kolovoza 1937. rodio se legendarni Imoćanin Josip Braco Zen (1937-2025) koji je i umro u rodnom gradu prije 9 mjeseci, 30. studenog 2025.
Dobri duh Imotskog i čuvar Modrog jezera, prijatelj vila i vilenjaka, Imoćanin satkan od ljubavi i kamena bio je i ostao do kraja neizmjerno topli čovjek otvorenog srca.
Braco je tijekom godina napisao mnoge divne tekstove iz prošlosti Imotskog i starim Imoćanima ovdje objavljene te sam izuzetno počašćena da je svoj posljednji tekst koji se niže navodi iako teško bolestan i sa velikom mukom napisao baš za ovu stranicu. Hvala Ančice i Tornada!
Anamaria Marušić Tonković
NEKI DODACI VEĆ DAVNO OPJEVANI IZ PROSTRANSVA MODROG JEZERA
Ovi dodaci možda nikad nisu objavljeni za javnost, a možda se na njih nitko ne bi osvrnuo od današnjeg brzoživućeg svita. Kako god Jezero je pružalo prirodnu lipotu, čudo prirode oduzimalo je dah ili udahnjivalo međutim toliko toga je još nedorečeno i neponuđeno.
Mogu početi od moje generacije 1937-38., igrama nismo oskudijevali ili smo ih izmišljali ili kopirali ali je većinom bivalo živo. Sve bi bilo da nije kod nas najveći izazov bio u Modrom jezeru i najbližoj njegovoj ponudi, a što su nam stariji više zabranjivali, toliko je uvik uz gušt bilo uteći i sakriti se.
Bilo je lipo pitomo lito, kupanje, nije se čekalo nakon ručka podrignuti, da te tata legne za poslijepodnevni odmor. Gačice, bosi tabani i tko će prije do vode.
Marende nisu bile u ponudi jer ne bi ništa ostalo makar smo brzo stizali do vode, često je i to bilo sporo pa su bili gušti tko će brže svladati veleslalom niz gomilu, istina na bazaranskoj strani.
To je loše iskusio Pere Ujević, sin prof. Ante Ujevića. Kako se zaletio na pola staze se zakoturao i sa velikim ozljedama bio iznešen iz Jezera za cilo lito!
Drugi tragičan slučaj je došao nakon što su prošle tri, četiri generacije. Slalom nije pristajao pa je ružno platio mali Josip, Mile Barunov kada je glavni spašavatelj bio Francek Lipoglavšek.
Primat na ovoj stazi dugo je držao Karmelo Poštenjak, a sada čini mi se nepobjediv je, neustrašivi Jale Lipoglavšek.
Nažalost, bazaranska strana je većim dijelom obrasla dračom i malinom pa je još dostupna vodenim putem. Lipo je viditii kad se kroz šikaru provlači nekolicina glavica dice Stipe Čelana, a kroz Vukodlakov koridor Zoran Mustapić i ekipa.
Tragična priča Modrog jezera ovdje ne završava jer znatiželja je uvik bila skupo plaćena.
U Modrom jezeru bila je pećinica (i sad je) između tvrđave i Dinkove pećine, to je više malo veća rupa, jako nepristupačna. Tada je nekome palo u glavu da se tu skriva vilino zvonce te se to brzo proširilo među dicom.
Jednog kobnog dana odluče dva odvažna momčića spustiti se u pećinu bez iskustva, ali nestrašivost jezerska koštala je smrtnim ishodom. Jedan drugom je dodavao ruke, ali Frane Vrdoljak jedini sin matere Marije, završio je u provaliji dubokoj 80 metara. Drugi je imao sreće i doživio je duboku starost.
Mladim životom platio je i Joško Divić survajući se u modri bezdan sa Male vidilice.
Ovom ću dodati jedan zanimljivi podatak da je jedan izvjesni Colo Kuzman baš u toj pećini našao sigurnost prid žandarima…..
Mislim da mi je samo ovo ostalo neispripovidano. Ako san šta zaboravio, neka pripovidaju drugi…..
Braco Zen gđi. Anamariji, kolovoza 2025. godine
