Kultura bez granica: Poruka zaručnici iz 1916., Imotski s početka 20. stoljeća i sveti Jeronim: Priče koje čuvaju prošlost
U novom izdanju emisije Kultura bez granica donosimo tri zanimljive priče koje kroz stare fotografije i razglednice otvaraju pogled u prošlost Imotske krajine i Dalmacije.
Prisjetit ćemo se Imotskog s glavnog šetališta 1914. godine, priče o starim imotskim kamenim kućama i njihovim vlasnicima, zaviriti u poleđinu razglednice Kamenmosta iz 1916. godine s osobnom porukom dr. Josipa Mladinova zaručnici Karmeli Tocigl te donijeti priču o svetom Jeronimu, njegovoj povezanosti s Dalmacijom i vrijednoj slici Ivana Meštrovića iz crkvice sv. Jere na Marjanu.
Sve tri fotografije i priče donosimo zahvaljujući Facebook stranici Jagul Wine Cellar, koja svojim objavama čuva vrijedne tragove prošlosti i podsjeća na ljude, mjesta i običaje koji su oblikovali ovaj kraj.
Poslušajte novo izdanje emisije Kultura bez granica i zajedno s nama zavirite u prošlost.
Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!
„Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum“, tako je vrlo često, svjestan svoje teške naravi, znao reći Sveti Jeronim (Jere). Teškoj naravi u prilog mogu se pripisati oštre polemike u koje se je upuštao cijeloga svojega života.
Zaštitnik je teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata, jedan od četvorice velikih zapadnih svetih otaca, čiji se spomendan slavi 30. rujna te obilježavamo 1606 godina od njegove smrti. Ubraja se među najznačajnije osobe cjelokupne crkvene povijesti, a Crkva ga pamti i slavi po tome što je napravio reviziju staroga latinskog prijevoda Biblije te je tako nastao njegov prijevod – Vulgata, u koji pothvat je uložio 20 godina života.
Zaštitnik je Dalmacije, u svijetu je priznat kao znanstvenik, prevoditelj i teolog te ga se postavlja među 100 najprepoznatljivijih ljudi u povijesti čovječanstva. Rođen je oko 345. godine u Stridonu, mjestu koje se nalazilo na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije, a umro je u Betlehemu, 30. rujna 420. godine.
U rodnoj svetčevoj Dalmaciji, Jeronimu su se od srednjeg vijeka posvećivale proslave na dan smrti, 30. rujna. Kako se među Hrvatima pojačavalo uvjerenje da im je sveti Jeronim stvorio glagoljsko pismo i na njihov jezik preveo Bibliju, tako su se u svim dalmatinskim sredinama umnažale posmrtne počasti najvećem zavičajnom svecu i književniku.
Na fotografiji je uljena slika sv. Jere u Splitu, u crkvici sv. Jere na Marjanu, rad Ivana Meštrovića. Slika je nastala u vrijeme Drugog svjetskog rata, a slikar ju je poklonio Bratovštini sv. Jere.
Imotski, glavno šetalište davne 1914. godine
Na razglednici je dokumentiran tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća s lijeva u nizu: Tadić, Bauk, Vuković, Ciciliani i Ligutić.
Tadići, doseljenici iz Starog Grada na Hvaru, sagradili su trokatnicu u 18. stoljeću. Kuća Bauk pripadala je najstarijoj obitelji u Imotskom. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj.
Kuću Vuković 1870. godine sagradio je Luka Vuković (1823. – 1889.), koji je s bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. U kući je 1871. godine rođen dr. Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine.
Kuća u kojoj je bila Gradska kavana po Katastru iz 1725. godine pripadala je Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovjedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto.
U sklopu turske kule visoka je kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić, koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić proširio je staru kuću na južnoj strani.
Krajnje desno, na mjestu srušene mirine u vlasništvu obitelji Marče, između dva svjetska rata sagrađena je kuća Ferrari.
Ispred Gradske kavane je veliki feral kojeg nema na fotografiji iz 1912. godine, a tu je i austrijski vojnik.
Razglednicu je poslala Katinka Vuković iz Imotskog sestri Zorki Cerezin u Split, čestitajući joj imendan.
Poleđina razglednice Kamenmosta iz 1916. godine
Poleđina razglednice Kamenmosta koju je dr. Josip Mladinov poslao iz Imotskog 23. svibnja 1916. godine zaručnici Karmeli Tocigl u Split, uz tekst napisan na talijanskom jeziku koji se navodi preveden na hrvatski jezik:
Draga Karmela
Nadam se da ćeš biti mirna, pošto si primila ono pismo od moje mame. Danas sam napravio prvu đitu s kočijom u ovom mjestu. Vrlo je romantično oko Imotskoga.
Puno pozdrava i poljubaca.
Tvoj Bepo
Bečka poštanska uprava 1. listopada 1869. izdala je prvu službenu dopisnicu na svijetu te je predstavila potpuno novi način komunikacije: brz, jednostavan i jeftin. Ali postojao je jedan problem: nije bilo privatnosti. Za razliku od pisma, poruka je bila vidljiva svakome kome bi dopisnica došla u ruke. Unatoč toj „indiskreciji“, dopisnice su vrlo brzo osvojile poštanski promet.
Ubrzo se pojavljuju ilustrirane dopisnice, a zatim i prve razglednice. Njihov izgled bio je strogo određen. One starije imale su tzv. nepodijeljenu poleđinu, rezerviranu isključivo za ime i adresu primatelja. Poruka se morala ugurati na prednju stranu, uz ilustraciju. Kako su slike postajale sve veće, prostora za poruku bilo je sve manje.
Početkom 20. stoljeća, od 1904. godine u Austro-Ugarskoj Monarhiji poleđina razglednice dijeli se na dva dijela, jedan predviđen za adresu, drugi za poruku. Tako nastaje format razglednice kakav prepoznajemo i danas.
