Kultura bez granica: Priča o obitelji Vučemilovića, bogatoj povijesti imotskog ljekarništva i pjesma "Groblje u Imotskom" Vlade Gotovca
U današnjem izdanju emisije Kultura bez granica donosimo dvije zanimljive priče s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, koje nas vode kroz bogatu povijest, kulturnu baštinu i književnost Imotske krajine.
U prvoj priči govorimo o obitelji koja je obilježila povijest grada i dvije najstarije kuće Vučemilovića na imotskom Pazaru i prve imotske ljekarne koju je otvorio Jure Zorzi Vučemilović.
Druga priča donosi bogatu povijest imotskog ljekarništva, od franjevačkih ljekaruša do ljekarne Ferrari.
Posebno emotivan susret s Imotskim donosimo kroz pjesmu „Groblje u Imotskom” velikog hrvatskog pjesnika i Imoćanina Vlade Gotovca. Uz fotografiju groblja Gospe od Anđela, snimljenu na blagdan Svih svetih 2026. godine, Gotovčevi stihovi govore o roditeljima, sjećanju, molitvi, ljubavi i vječnosti.
Poslušajte emisiju Kultura bez granica koja čuva uspomenu i kulturni identitet Imotskog:
Dvije najstarije kuće Vučemilovića na imotskom Pazaru: Priča o obitelji koja je obilježila povijest grada
Prema Mletačkom zemljišniku iz 1725. godine, Marko Vučemilović, doseljenik iz Duvna, u obitelji s troje čeljadi dobio je samo vrt, bez kuće, odnosno kule. Kulu koja je pripadala Sulejman-begu Ćosiću Vučemilovići su zaposjeli tek desetljećima poslije.
Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776. – 1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Uz kulu je kuću sagradio i Biaggio Blaž Vučemilović (1820.), Markov sin. Riječ je o prvoj kući koju su Vučemilovići sagradili u Imotskom. Nakon nje kamene kuće podigli su Blaževi sinovi Lovre (1863.) i Ivan Zane (1876.).
Vučemilovići su, uz Bauke, Colombane i Jerkoviće, bili jedna od četiri najstarije obitelji u Imotskom, a sredinom 19. stoljeća postali su najbrojnije pleme u mjestu.
Marko Vučemilović – zaljubljenik u starine i kolekcionar
Marko Vučemilović bio je najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna, pa je s vremenom u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina.
Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju, kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica, koju su nasljednici donirali jednom splitskom muzeju.
Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je prikupio veliku zbirku koju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Zbirka, koja sadrži 1342 primjerka, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Na stranicama Muzeja navodi se kako je Zemaljski muzej sa zbirkom Vučemilović dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Atalarika, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća, koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije.
O zbirci Vučemilovićevih govori i znanstveni rad Ive Dragičevića „Nalazi rimskih republikanskih denara s planine Lib na Duvanjskom polju” iz 2017. godine. U njemu se navodi:
„Sukladno tome, bosanskohercegovačka Zemaljska vlada obratila se 1. lipnja 1891. Zajedničkom ministarstvu financija u Beču, gdje je dostavljena na uvid numizmatička zbirka Marka Vučemilovića. Među 1332 komada antičkog novca rimski republikanski denari zastupljeni su s 362 primjerka, od čega 112 denara pripada starijim emisijama, a ostatak mlađim emisijama iskovanim tijekom 1. st. pr. Kr., zaključno s nekoliko primjeraka legijskih denara Marka Antonija.
Nakon obavljene procjene, numizmatička zbirka Vučemilovićevih otkupljena je za fundus Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Procjenu vrijednosti numizmatičke zbirke Vučemilovićevih po nalogu Zajedničkog ministarstva financija u Beču obavio je arheolog i numizmatičar Friedrich von Kenner. Pored republikanskih denara, von Kenner navodi 297 rimskih carskih denara, 651 primjerak rimskog brončanog novca, 14 zlatnika, 8 ilirskih drahmi i 100 primjeraka srednjovjekovnog i novovjekovnog novca.
U procjeni se spominje republikanski brončani as, međutim, nisu navedeni detaljniji podatci o ukupnom broju brončanog republikanskog novca u zbirci. Državni arhiv BiH, arhivska signatura 171, originalni rukopis na njemačkom, Friedrich von Kenner, 25. lipnja 1891., Beč. Hörmann 1893., 338–340. Dopisom od 2. srpnja 1891. Ured za bosanskohercegovačke poslove u Beču odobrio je Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu sredstva za kupnju zbirke Vučemilović u visini od 800 forinti. Zbirka se čuva u depou Zemaljskog muzeja i do danas nije objavljena.”
Prva imotska ljekarna otvorena u kući Vučemilovića
Marko Vučemilović oženio se Marijom Colombani. Imali su pet sinova – Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.) i Antu (1825.) – te kćer Noru (1823.). Svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje.
Najstariji sin, Jure Zorzi Vučemilović (1811. – 1878.), u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskom. Dio inventara prve imotske apoteke još se uvijek može pronaći u kućama nasljednika, dok se apotekarska vaga čuva u imotskom crkvenom muzeju.
Izvor: Arhiv dr. Veljka Vukovića
Podatci o Marku Vučemiloviću: Antonjeta Baškarad Jutronić
Od franjevačkih ljekaruša do ljekarne Ferrari: Bogata povijest imotskog ljekarništva
Hrvatski dan ljekarni obilježava se 29. listopada jer je na taj datum 1271. godine otvorena trogirska ljekarna, prva ljekarna u Europi, što potvrđuje originalni dokument sačuvan u privatnom vlasništvu.
Farmacija i ljekarništvo u Hrvatskoj, a osobito na području Dalmacije, počeli su se razvijati vrlo rano, usporedno s njihovim razvojem u Europi.
Prije pojave školovanih ljekarnika, zdravstvenu skrb i pripremu lijekova na području Imotske krajine stoljećima su obavljali franjevci putem svojih poznatih „ljekaruša” – pisanih zbirki narodnih i medicinskih recepata za spravljanje lijekova od bilja.
Najvažnije imotske ljekaruše su ljekaruša fra Šimuna Gudelja iz 1771. godine, najstarija i najbogatija ljekaruša s točnim narodnim nazivima biljaka i precizno navedenim lokalitetima u Imotskoj krajini na kojima te biljke rastu, te ljekaruša fra Karla Dragutina Grančića. Potonja je kapitalno djelo imotske medicinske povijesti koje svjedoči o tome kako su franjevci spravljali lijekove miješajući trave, med, masti i ulja.
Prva imotska ljekarna otvorena na Pazaru
Prvu ljekarnu u Imotskom, u obiteljskoj kući na Pazaru, krajem 1830-ih otvorio je Jure Zorzi Vučemilović (1811. – 1878.), koji je u Padovi izučio za apotekara. Dio inventara prve imotske apoteke još se uvijek može pronaći u kućama nasljednika, dok se apotekarska vaga čuva u imotskom crkvenom muzeju.
Najstariji podatak o ljekarni u Imotskom potječe iz 1879. godine, kada ljekarnu otvara Josip Pini, koji je 1897. godine prepušta u najam Paškalu Ferrariju.
Niko Kurir otvorio je ljekarnu na Pazaru, koja se u starim zapisima navodi kao Kurrir, a djelovala je između dva svjetska rata. Niko Kurir bio je donator koji je financijski podupirao kulturne, društvene i vjerske inicijative na području Dalmacije.
Ljekarna Ferrari – dio imotske kulturne baštine
Ljekarnik Pasquale Paško Ferrari (1865.), koji se iz Paga doselio u Imotski, otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, nakon što se oženio Klotildom Ligutić. Ljekarnu je potom preselio u prizemlje kuće Jerković.
Između dva svjetska rata Paškal je prema projektu Krešimira Kreše Rake sagradio lijepu kamenu kuću na Pjaci te u njezinu prizemlju smjestio ljekarnu, koja je ondje djelovala dugi niz godina. Očev ljekarnički posao nastavio je i njegov sin Stjepan Nino Ferrari.
Jedinstven inventar stare ljekarne Ferrari, u kojoj se čuvaju i stare vage te posude za pripremu i čuvanje lijekova, potrebno je konzervirati i sačuvati kao kulturnu baštinu Imotskog.
Autorica teksta: Anamaria Marušić Tonković
U ozračju blagdana Svih svetih i Dušnog dana donosimo pjesmu "Groblje u Imotskom" Vlade Gotovca
Groblje u Imotskom
Gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila,
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? - iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin -
To više nije nikakav redoslijed;
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin -
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.
Vlado Gotovac
