Kultura bez granica: Priče o imotskoj Vinariji i nesritnoj ljubavi Ivane i Emira koja je završila u Dva oka
U novom izdanju emisije Kultura bez granica naše slušatelje očekuje zanimljivo putovanje kroz baštinu i priče Imotske krajine – od vinske tradicije do legendi koje stoljećima žive među narodom.
U prvom dijelu emisije donosimo priču o Imotskoj vinariji Duši Likariji, jednom od prepoznatljivih imena lokalne vinske scene. O radu P.K. Imota, tradiciji vinogradarstva i posebnostima imotskog kraja piše Mercedes Cede Marinković, koja otkriva kako se priroda, povijest i kultura ovoga kraja isprepliću i u vinskoj priči.
Drugi dio emisije vodi nas do jednog od najzanimljivijih prirodnih fenomena Imotske krajine – jezera Dva oka. Riječ je o dva manja, potpuno kružna jezera koja nikada ne presušuju, a uz njih je vezana i stara legenda.
Prema priči koju prenosi Ante Čelan Gaganić, riječ je o tragičnoj ljubavnoj priči iz vremena turske vladavine Imotskim – o zabranjenoj ljubavi između Turčina Emira i kršćanke Ivane, koja je kroz generacije ostala zapamćena kao jedna od najpoznatijih imotskih predaja a vezana je uz Dva oka.
Nepresušan izvor svih ovih zanimljivih tema je facebook stranica Jagul wine cellar.
Ne propustite novo izdanje emisije Kultura bez granica, koju možete poslušati u poveznici ispod:
IMOTSKA VINARIJA DUŠI LIKARIJA
Kako se ono kaže, jezik kosti nema, ali kosti lomi. A kada slomi istine, zamota ih pod plašt mitomanije, onda smo izgubili krunski dragulj prošlosti. A jedan od dragulja mog grada iz najljepšeg doba stasavanja, jeste P.K. Imota. Puna usta samo kada izgovorite, zar ne dragi moji. Bez iole pretencioznosti i onog nekima dragog dopisivanja umišljotina, mogu reći kako su davne 1948. godine udareni temelji gorostasu, koji u slobodnoj nam Hrvatskoj mučno, mukom pade. A Imotski je sudeći po starim dokumentima, još u doba Rima bio poznat po vinogradarstvu. BIO, koja ohola riječ, svugdje se utrpava. Darovan vrijednim ljudima, pregaocima Imotskog i njegova uzleta. Već 1949. godine naša vinarija je prva, na sasvim nov način prišla vinifikaciji (industrijski proces proizvodnje vina), a tadašnji kapaciteti za preradu su 160 tona. Ono što povijest kaže, jeste kako je vinarija tada u sklopu Vinoprodukta – Zagreb“, a trećeg travnja 1953. samostalana nam Vinarija -Imotski. Sa poprilično povećanim kapacitetom prerađevina. Uzlet i entuzijazam naših vrijednih radnika 1. srpnja 1963. ima Imotski Vino - Duhan Voće. Veličanstveni ples truda i uspjeha. Mi skloni onom političkom, hvalismo direktore, zaslužni da, ali čvrst temelj ipak pripada ljudima koji su ovaj kombinat stvarali. Naći ćemo upisano: Žive legende koje su zahvaljujući samoprijegorom stvarali ovaj Kombinat kao trajnim svjedokom ostvarenja, jednog plemenitog nauma, jednog nepoštednog izgaranja za boljitak naše Krajine. Upisujem ih s ponosom: ANTE DIVIĆ - ČEKALO: JOSIP GRBAVAC - ČEKO: ANTE VILENICA - TASAN. Za svu trojicu možemo izvući zajedničku misao. Radilo se i nije se gledalo radno vrijeme. Svako malo sanjam Vinariju, ušla mi u krv. Drago nam da ovi mlađahni njeguju drugarstvo. Navratimo, proćakulamo, to je onaj dan penzionera našeg poduzeća. Lipa slavlja i okupimo se, svi. Josip Grbavac će istaći, kako eto ipak mora naglasiti ponos, jer je bio prvi „prisidnik“ radničkog savjeta naše Vinarije. Vama vridni časni ljudi slava i mir na vjekove, a našoj Vinariji pokoj duši i imenu u nadi Uskrsnuća. Živeći uz more naučih onu Vlaj. Koji ponos kada mi to kažu 'vlaji' što djedovinu zaboraviše, ili se u Italiju matičnu ne otisnuše. A tek kada mi to škojar reče, sjetim se moga plodna zavičaja i jezika koji kosti ne poznaje. On u mom kraju nježne oporosti „piva ikavicom zvučnom. Deder zapivaj.“ I danas čuvam poklonjenu mi bocu Vlaja kojeg je punila naša Vinarija, a točio se kao eliksir i u inozemstvu. Kao zjenicu oka čuvam drage predmete imotske prošlosti bajne. Jer znam kada smo mi imali meterološke stanice, neki su po izgledu neba, vrijeme tumačili. Stoga samo mala poruka vlajine sa najvišeg škoja. Sveti Jure biokovski, pećina leda vječna, der prosvitli svit benavi, nek hrvatstvo Vlasima ne zamini. Jer imamo i mi one koje kao vlaji VLASIMA zovemo. To su oni koji nam Vinariju pokopaše, Napredak zagušiše, Pionirku otpraviše, Imotu hotel opustiše i još puno toga danas pokojnoga. Ali grad, moja golubica bijela na novom je letu, jer Imotski ima dva jezera, dva bisera, dva oka mitološka i Topanu što u skutima Gospin dolac čuva. I ono najsvetije, iz pepela se diže imotski ČOVIK.
Tekst: Mercedes Ceda Marinković
Dva oka su dva manja, potpuno kružna jezera koja nikad ne presušuju i jedan su od šest izvora rijeke Vrljike. Jezera su promjera četrdesetak metara, dubine 6-10 metara i stoje jedno uz drugo kao čudesna tvorba prirode. Mnogo je lokalnih legendi vezanih za ova jezera, a jedna od njih priča je o nesretnoj ljubavi lijepe opatice Ivane i mladog turskog bega Emira iz Vitine koja se daje u nastavku:
EMIR I IVANA
Turci su vladali Imockom krajinom dvista dvajes i četri godine. Zapamćeni su ko nasilni osvajači, ali među njiman je bilo i onizir koji su se prema pokorenon kršćanskon puku ponašali duševnije, bez obzira na moć i drugu viru. S vrimenon su slabile početne okrutnosti, stapali su se z domaćin življen, dilili š njin dobro i zlo, životi ji je približio jedni drugima. U ton ozračju rađale su se i ljubavi. Neke su završavale brakon, a neke nisu. Nije in bilo suđeno. Jedna nesritna ljubav između Turčina Emira i kršćanke Ivane nadživila je svoje vrime... Ivana je bila ćer jedinica iz poznate imocke familje, koja je od malena bila stalno u crkvi, resla i odgajala se uz časne sestre, pa nikoga nije iznenadilo šta je odlučila postat redovnicon. Koje li sriće kad je dala vične zavite virnosti i služenju Bogu i narodu. Poslin dvi-tri godine, u sprovodu svog dida susrela je mladoga bega Emira iz susidne Vitine u Ercegovini. Neizbižni uzajmno upućeni pogledi unili su ljubavni plamac u njijovin mladin srcima. Emir je koristijo ritke prilike da bude u njenoj blizini, okuražio se i izjavijo joj ljubav, ali iz poštovanja nigda nije navaljiva da se uda za nj. Ni Ivani nije bilo lako: odolivala je razumu, ali ne i srcu, koje bi se uzlupalo pri pomisli na Emira, a kamoli ka bi ga vidila i usput š njin u prolazu nakratko popričala. Vrhunac je bijo ka joj je pružio ruku i čestitao Uskrs. Umalo se nije srušila od uzbuđenja. Istoga je dana bez dvoumljenja donila odluku o kojoj samo milosrdni Bog može dat konačan sud. Ijako je silno volila Emira, zbog časnog i svetog poziva nije tila prikinit zavit vične čistote duše i tila, pa se sutra u ranu prolitnu zoru bacila u Južno oko, jedno od dva Grbavčeva jezera, izvora rike Vrljike u Prološcu i skončala svoj mladi ovozemni život. Iz njene ruke na površinu je ispliva cvit bile ruže, mali potočić prinio ga je do Vrljike, bistra Vrljika pronila kroz imotska naselja i polje njezinon draganu u Ercegovinu. Beg Emir nika nije prižalia smrt svoje ljubovce, nije se ženijo, doživijo je duboku starost, a ercegovački puk, i kršćanski i islamski, pantijo ga je ko plemenita i čestita čovika.
Tekst: Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.
