Kultura bez granica: priče o Ivanu Rendiću, braći Radić i Tinu Ujeviću uz vrijedne fotografije
U novom izdanju emisije Kultura bez granica donosimo tri zanimljive priče iz hrvatske kulturne i povijesne baštine – o Ivanu Rendiću, braći Antunu i Stjepanu Radiću te Tinu Ujeviću – uz vrijedne i zanimljive fotografije s Facebook stranice Jagul Wine Cellar.
Na blagdan svetih Petra i Pavla, 29. lipnja 1932. godine, preminuo je Ivan Rendić, nestor hrvatskog kiparstva, rođen 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom. Njegov otac te je godine radio kao zidar na gradnji kuće Andrije Laurića, predsjednika imotskog Suda i Bračanina iz Donjeg Humca. Mali Ivan rođen je u kućici na vrhu Jezeranske ulice, no obitelj je napustila Imotski kada je imao tek tri mjeseca te se vratila u Supetar, gdje je proveo djetinjstvo. U kronikama je zapisano kako su iz Imotskog krenuli pješice preko Zadvarja i Kučića do Omiša, a potom brodom do Supetra, sa skromnom prtljagom, magarcem i košarom u kojoj je ležao mali Ivan.
Prisjećamo se i proslave održane 1. srpnja 1937. godine, kada je obilježena velika deseta obljetnica prvog povijesnog dolaska Stjepana Radića u Imotski, uz sjećanje na braću Antuna i Stjepana Radića, čija je politička ostavština duboko obilježila hrvatsku povijest i društveni život.
U ovim srpanjskim danima prisjećamo se i Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, rođenog 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, a preminulog 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu. Njegovo pjesništvo i danas ostaje trajna vrijednost hrvatske književnosti i simbol umjetničke slobode.
Novo izdanje emisije Kultura bez granica donosi priče o ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti, književnosti i političkoj povijesti, a sve to uz zanimljive fotografije s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, koje dodatno oživljavaju duh vremena i uspomene na bogatu baštinu Imotske krajine.
Poslušajte cijelu emisiju:
Na dan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1932. godine, prije 94 godine umro je Ivan Rendić, nestor hrvatskog kiparstva rođen 27. kolovoza 1849. u Imotskom. Otac Ivana Rendića radio je te 1849. godine u Imotskom kao zidar na gradnji kuće Andrije Laurića, predsjednika imotskog Suda, Bračanina iz Donjeg Humca. Mali Ivan rodio se u kućici koja se nalazila na vrhu Jezeranske ulice. Obitelj je napustila Imotski kada je Ivan imao tri mjeseca i vratila se u Supetar gdje je Rendić proveo djetinjstvo. U kronikama je zapisano da su iz Imotskog išli pješice preko Zadvarja i Kučića do Omiša i dalje brodom do Supetra sa magarcem na kojeg je bila natovarena prtljaga i košara u kojoj je ležao mali Ivan. "Prošlog vijeka godine 49. ( 27.kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom - tad sam ja bio tri mjeseca star - povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Rendićeva supruga Olga umrla je 1928. godine, a malo novca kojeg je preostalo od plaćanja svih liječničkih troškova, jedva da je bilo dovoljno da se Olga prenese u Trst i tamo pokopa pored kćerke Drine. Ivan Rendić u Supetru je živio u dvosobnom stanu u prizemlju kuće Sinčić u blizini župne crkve, a bez ikakvih prihoda i poslova nije mogao plaćati najam i morao je iseliti. Kiparski velikan koji je imao najljepši atelje u Trstu, čovjek koji je portretirao cara Franju Josipa, crnogorski kneževski dvor, grofove, istaknute Hrvate svog vremena, dobitnik odlikovanja ruskog cara, odlikovanja kralja Aleksandra, miljenik Gladstonea, Strossmayera, Tommasea, Duprea, Ujevića, Meštrovića i Matoša, pionir hrvatskog kiparstva i autor fantastičnih djela, morao je potražiti zaklon kod svoje bivše sluškinje Katice Jakšić. Završio je u maloj potleušici u predjelu Glavica, nastavio život u krajnjoj bijedi i zapuštenosti, spavao na podu na staroj slamarici, živio u prljavštini i gladi, zaboravljen od svih. Posljednje godine svog života proveo je doslovno proseći po Supetru. Osamdesetpetogodišnji kipar bi nosio sa sobom bočicu, pa molio ljude malo ulja, ribe nakon ulova ili lijekove u apoteci. Jedina osoba koja bi povremeno obišla teško bolesnog i već gotovo slijepog kipara, bila je starica Ana Damjanović. Od ostalih nitko. Od rodbine nitko. Dva dana prije smrti pričao je jednom novinaru koji ga je posjetio: "Što da vam kažem o sebi? Ništa. Rendić je bio, pa ga nema više! Svi su ga zaboravili, svi zanemarili, i to mu je jedino, kao što vidite, krivo…Što dalje da pričam? Postao sam umjetnik… Radio sam čas bolje, čas gore, prema tome koliko je ko plaćao za spomenike. One stvari koje sam radio za sebe jako sam pažljivo izrađivao, za njih nije bilo mnogo vremena. Morao sam se boriti za život… Pa neka je! Bilo je u životu i mnogo čega lijepog. Mladost, na primjer. Ljepota, snaga, veselje, bezbrižnost… A evo, starost zamara. Deset godina sasvim sam, usamljen, na onom mom Braču…"Kao što je život Ivana Rendića lebdio negdje između slave i zaborava, vrhova i padova, hvale i prijezira, tako je i njegova smrt postala tragikomična. Umro je 29. lipnja 1932. godine na rukama jedne bludnice veneričnog odjela bolnice u Splitu, oronuo, pokraden, slijep i ostavljen od svih. U posljednji čas općinska uprava grada Splita odlučuje odati počast velikom umjetniku i preuzeti troškove sprovoda. Sprovod je bio posebno svečan, krenuo je Bosanskom ulicom, Narodnim trgom, pa Krešimirovom ulicom do Peristila, a sudjelovali su brojni predstavnici vlasti, svećenstva, umjetnici i građani. Ovim posebno svečanim sprovodom Splićani su umirili svoju savjest, ali nisu Bračani koji žive u Splitu. Sjetili su se da je Rendić ipak njihov, da su ga zapustili za života i zagorčali mu starost, pa shvatili da je ovo posljednja prilika da speru ljagu s budućih naraštaja, pa pošalju brzojav u Supetar, da ga ipak sahrane na Braču. Doslovno se nad lijesom u mrtvačnici na Lovrincu, prepirao supetarski načelnik sa Splićanima, da mu dozvole uzeti Rendića i da ga za tri dana sahrani u Supetru. Kako se grobari ne bi morali ponovo vraćati po lijes, prenijeli su Rendića nazad u grad i spremili ga u svoje skladište u podrumima Dioklecijanove palače. Na dan drugog sprovoda tražili su Supetrani Rendića po Lovrincu, jedva ga u panici pronašli u podrumima palače, pa malim ribarskim brodom, po jakom jugu prevezli u svoje ljubljeno mjesto. Nisu ni bili sigurni da su uzeli pravi lijes, ali ga zbog vrućine nisu smjeli otvarati. Tako je pokopan Ivan Rendić iz drugog pokušaja, uz velike počasti, u tuđu grobnicu, u grob bez natpisa i spomenika. Luka Dragičević Parader donirao je Zakladi “OTOK BRAČ – negdje između mora i zvijezda” originalnu fotografiju kipara Ivana Rendića, koju je snimio čuveni fotograf Petar Ruljančić, vlasnik tadašnjeg foto ateljea Olimpija u blizini splitskog Đardina. Fotografija je snimljena samo četiri dana prije kipareve smrti 1932. godine. Ogromnu kolekcionarsku vrijednost daje joj posljednja poruka koju je Ivan Rendić vlastoručno napisao na poleđini (Ospilat Split, Un nai veliku zalost. Sbogum.), Bolnica Split. U najvećoj žalosti. Zbogom
Proslava i sjećanje na braću Antuna i Stjepana Radića koja je obilježila veliku desetu obljetnicu prvog povijesnog dolaska Stjepana Radica u Imotski održana je 01. srpnja 1937. godine (27.06. 1927.-27. 06. 1937.) u Gaju uz koncert limene glazbe. Kako je u Kraljevini Jugoslaviji bila zabranjena hrvatska zastava Imoćani su razvili zastavu Hrvatske seljačke stranke.
Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik rođen je prije 135 godina u Vrgorcu, 5. srpnja 1891. godine, a umro je u Zagrebu 12. studenog 1955. godine.
TINU UJEVIĆU
Tihim glasom, užurbanim koracima kroči,
ulicom tijesnom i stazom svetom – kuda će proći?
U krutoj vedrini, poput glumca uvježbana stila,
vrteći štap u ruci, opasan vječitošću mantila.
Pozdravi susretnika nižu se iz grudi budnih,
ljubavlju i čežnjom kao da će ga u oblake dići.
Tino se žuri do svojih milina alkoholu žudnih,
korak uz korak veže, da bi mogao prije stići.
Okrutno gord, kao šaroliki jutarnji paun,
uzvišeni glasovi prate ga kao božanstvene frule.
Evo Tina, kao da ulazi kralj ili bog, faraon,
u sjedište umjetnika – Kazališnu kavanu Korčula.
Otvara vrata ponizno, kao da pristupa nebesima,
dižu se Gustav, Alfirević i Jović iza vrata.
Od jadikovke alkohola i dima strese sve prisutnima,
a dani i noći prolaze jednolično, kao dva sata.
Zagreb, središte bistrina – to Korčula znade,
to sveto mjesto niti komentara i znanja.
Odtud su hrvatske dike ispoljile balade,
tu stihovi plove i zbivanja svjetskoga stanja.
Dužni smo i prožeti tugom što nam rano nema Tina,
što su u njemu bila bitna čudesa uz rakiju i vina.
Kaznu na sebe ne prima, niti ma kakva ravnanja,
prirodo kruta, sa njim zakopa sveopća znanja.
Grobnice Tina, pod suncem i cvijećem zračnim,
primi zahvalnost za sve stvoreno u kavanama mračnim
i parkovima gdje su te trle bijede i snovi,
dok si pjevao o Bogorodici, majci, slobodi i ljubavi.
Opjevao si gorčinu, slobodu, prirodu i njene grijehe,
rijeke, ruže i trnje, more, gore i livade do strehe.
Zgode i nezgode, bogove, zvijezde i svemirska otkrića,
sve nas i sebe opjevao, svrstao u bezvrijedna bića.
Posjetiti kavanu Korčulu, pretrpanu noću i danju,
znači dotaknuti uobličenje riječi u čovječjem stanju.
Tu alkohol razara pluća, kritike i riječi dane,
uz dalmatinsko vino, pršut, masline i srdele slane.
Milina zvuči u svakoj riječi Ujevića Tina,
u prostoru dimom spaljenom, kao u žagoru pčela,
sa crkvenom skromnošću preporodjenoga sina,
na kojega se gleda kao na ikonu ili raspela.
Zašto baš tu izabra mjesto, narodni sine,
u beskućništvu, a u duhu bogatu i snazi krepkoj?
Pitali su mnogi smjelo, oni što ispravljaju krivine –
ovdje teku znanja i otkrića u kavani vreloj.
Potištene slobode uz odgovor velikoga Tina,
ja ramena sagoh, pogled spustih uz vapaj tužni.
Što u način života ulazim živoga baldahina –
slava vječna nek ti bude, jer mi smo ti dužni.
