Kultura bez granica: Priče o plemenitoj Imoćanki Anki Vučemilović i staroj obitelji Truccolo
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo dvije zanimljive priče objavljene na Facebook stranici Jagul Wine Cellar koje čuvaju uspomenu na ljude i obitelji koje su obilježile povijest Imotskoga i Imotske krajine.
Povodom 30. obljetnice smrti prisjećamo se Anke Vučemilović, plemenite Imoćanke poznate po svojoj dobroti, skromnosti i velikim donacijama crkvama u Imotskom, među kojima posebno mjesto zauzima obnova crkvice Gospe od Karmela na gradskom groblju.
U emisiji govorimo i o staroj imotskoj obitelji Truccolo, čiji su članovi snimljeni u Imotskom još 1895. godine. Priča vodi do Domenica Truccola, austrijskog žandara podrijetlom iz Italije, koji je život nastavio u Imotskom i zasnovao obitelj s Imoćankom Vancijom Bitanga.
Emisija donosi zanimljive crtice iz prošlosti i podsjeća na bogatu kulturnu i obiteljsku baštinu Imotske krajine. Možete je poslušati u poveznici ispod:
Prošlo je trideset godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji uz sestre Jasnu (1921-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište Časnih sestara, bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta i predsjednik Hrvatskog katoličkog orla. Mala Anka kako su je zvali prijatelji naslijedila je dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke, nije se udala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Do mirovine je radila kao službenica u Narodnoj banci, poslije ZAP-u u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić u nekrologu napisanog Anki u listu Grad na gori između ostalog piše: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom krščankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan.. Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim. Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše. Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani. Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše. Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, krščanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“.
Uz Međunarodni dan obitelji koji se obilježava 15. svibnja, članovi stare imotske obitelji Truccolo snimljeni u Imotskom 1895. godine. Domenico Truccolo (1828.) doselio je u Imotski kao austrijski žandar iz gradića Marrone u Italiji te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Vancija i Domenico imali su sinove: Lucijana (1867.), Remigia (1869.) i Fabijana (1874.) te kćeri: Rafaellu (1865.) i Eusebiju Užu (1872).Od petoro Domenicove djece vjenčali su se Remigio i Rafaella i to Remigio za Danicu pl. Mrkušić (1885.) iz Podgore s kojom je imao sina jedinca Dinka (1921.-1983.). Zanimljivo je da se Danicina sestra Darinka udala također za Imoćanina Ivana Zanu Vučemilovića. Rafaella se udala za Juru Zuka Vučemilovića te je imala dvoje djece, Julija oženjenog za Dinku Bilić Ostojić i Alice udanu za Petra Benzona. Lucijan i Fabijan su bili neženje kao i sestra Eusebija Uža koja se nije udavala ali je uvijek imala šaku bajama za djecu. Na fotografiji snimljenoj nakon smrti supruge i majke Vancije s lijeva stoje: Rafaella, Remigio, Fabijan i Eusebija Uža; sjede Lucijan i otac Domenico. Domenico je nakon ženidbe za bogatu Bitangušu te pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu šibicama koja je ubrzo prerasla u veliku trgovinu mješovitom robom. Uz to je davao pozajmice uz određenu kamatu te je stekao znatni imetak. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njihovi sinovi Remigo i Fabijan izgradili su prvo tvorničko postrojenje u Imotskom te mlinicu, tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. koja je radila na motorni pogon. Pri izgradnji mlinice poštivana su sva pravila struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi koji se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim kućama u starom dijelu grada. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe su u narodu prozvane trokulače. Osim mlinice za izradu kupa imali su kamione, prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi, a vozio ga je Ante Bralić te prvi privatni telefon u Imotskom. Kako su Truccolovi radnici bili uglavnom iz Vinjana braća Truccolo su Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Braća Fabijan i Remigio Truccolo su imali i prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od imotskih vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo koja je postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je i poslije na razne načine otuđivana. Vrijedne pokretnine u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima 6 slika Emanuela Vidovića nestale su, a obitelj Truccolo u vlastitoj je kući smještena u mali neuvjetni stančić. Zadnji muški potomak obitelji, dipl.oec. Dinko Truccolo (1921.), Remigiov sin, bio je zbog takvih okolnosti prisiljen odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Dinko je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te je bio prvi dipl.oec sa područja Imotskog i Krajine (Slavko Tonković bio je drugi, a Boris Pervan treći dipl.oec.). Po povratku u Imotski Dinko je radio nekoliko godina u imotskoj Vinariji, a po dolasku u Zagreb dugi niz godina bio je komercijalni direktor drustva Vinoprodukt. Dinko je bio otac dvije kćeri, Danice i Mile koje danas žive u Zagrebu. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj Imotskoga nestala, a u Imotskom gradu kojeg su zadužili malo njih pamti prve industrijalce i pogone kod Trokulove mlinice. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.
Anamaria Marušić Tonković
